Performans “Post mortem high fashion” (2012.)

Autor fotografija i videa: Tomislav Nakić Alfirević

Autor glazbe: Josip Maršić

Oblikovanje frizure: Ksenija Nakić Alfirević

Tekst:  viši kustos Branko Cerovac

Post mortem high fashion“ je performans kojega sam 2012. tri puta izvela. Na otvorenju Galerije Varuna na Veprincu, U Muzeju Grada Zagreba i na festivalu NUS u Splitu.

U tom sam performansu i autor i izvođač.

Ovaj performans je svojevrsan način da objasnim svoje stavove o modi, dizajnu, i svom dosadašnjem radu. Bavim se već dugi niz godina nečim što ljudi nazivaju modni dizajn a već duži niz godina ne volim koncept mode. Često kada prestavljam razne kolekcije ljudi moje modele proglašavaju nenosivima iako su viđeni na nekome tko ih je nosio pred njihovim nosom par minuta prije. Uvijek me to živciralo.  Volim izrađivati svakakve modele, kreacije, odjeću, kostime… ali uvijek pazim da to što radim ne bude moderno, ne bude osuđeno na komičnost i bezvrijednost kada se odvoji od vremena u kojem je nastalo. Ne želim biti autor nečega što se nekada može nazvati demode. Smatram da jako lijepa haljina je uvijek jako lijepa haljina. I da ako nije tako znači da i nije bila jako lijepa haljina. Iz tih stavova proizlazi i moja izjava „Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica. „

Kod mode mi se ne sviđa i to što je kao područje umjetničkog djelovanja jako promišljeno,mogli bi reći kukavičko, to jest ono što je moderno je sigurno i utabano i rezultat je masovnog promišljanja i sjedinjenog djelovanja što ne ostavlja puno prostora za apsolutno oslobođenje duha i kreativnosti. Čak je i slijed modnih trendova vrlo jednostavno predvidjeti. Kako dosadno! Koncipirajući ovaj  performans htjela sam  naglasiti jedan moment, moment

proglašenja jedne haljine „Posmrtnom haljinom“. Jer u tom momentu ona postaje najbolji i najvredniji komad robe koji netko može posjedovati a sigurno je lišena prolaznosti ne samo krojem nego i namjenom .

Stvorena je s namjerom da vječno ostane zabilježena kao „najljepša haljina“.

Napravljena od skupocijenih materijala, od svile i brokata, pomno razrađenog kroja, svečana je , elegantna je…Ona ima sva obilježja visoke mode, a nije moderna. Postoji još jedan zanimljiv detalj u uređenju pokojnika / pokojnice. Dok je tjelo još toplo veže se marama oko vilice  da se lijepo i pravilno stvrdnu mišići lica te da vilica ne ostane krivo ukrućena . Taj čin je jedan od meni dražih segmenta performansa.

Tekst Branka Cerovca:

THE MOST BEAUTYFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY

/ Performance / exhibition Post mortem high fashion /

„ Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“/…/ / Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /

„ Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /…/ Tajči Čekada, 2011.
Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju ( izložbu ) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote ( „najljepša haljina“! ) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ ( Adorno ) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta … za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“.Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa, te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe ( u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda ) povezuje maramom to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekade tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način, koji odlikuje i svijest o specifičnosti toposa Veprinca u kojemu će performansom i izložbom biti inaugurirana, promovirana Galerija Varuna.
Svijest o umjetničkom značaju „rexolianske“ duhovne baštine ( REX SOLIA C.M.I.V.) koja je zahvaljujući stvaralačkom „preobražaju“ Veprinca od strane Mirka Zrinšćaka / Dalibora Laginje potkraj 80-ih ostavila jak pečat na percepciju toga mjesta od strane suvremenih znalaca ( usp. i tematski blok posvećen djelovanju Rex Solia – e u brojevima riječkog časopisa „Rival“ iz 1989. ) nemimoilazna je i pri razumijevanju „Post mortem … „ performansa / ambijentalne instalacije Tajči Čekada u novoutemeljenoj veprinačkoj galeriji, nakon dvodecenijskog „nestanka“ Rex Solia – Centra iz Veprinca.

Branko Cerovac
Rijeka 2011 – 2012

Performans “Ispraćaj” (2012.)

Ispraćaj je performans koji je izveden prošlog ljeta na Belom na otoku Cresu, točnije pred ulazom u Tramuntansku šumu.

Performans se odnosio na ispraćaj entiteta koji su se posredstvom tijela modela kretali   u organiziranoj povorci  od kamenog luka odnosno od ulaza u Tramuntansku šumu preko starog rimskog mosta te se tom starom šetnjicom vratili  svome domu, odnosno šumi. Prije ulaza u Tramuntanu sa svakim od njih sam odradila jedan ritualni pozdrav, dodirom kažiprsta.

Ulazak u šumu i početak šetnice prigodno su bili osvijetljeni i tako je stvoren  važan scenografski element  performansa. Svečani  odlazak   popraćen  je vrlo moćnom, mističnom i gotovo sakralnom  glazbenom podlogom autora Josipa Maršića.

Ta je šuma idealna lokacija za ispraćaj jer je od davnina  poznato da je to mistično mjesto u kojem  obitavaju vile, vilenjaci, masmalići i kudlaci.

Proteklih sam godina  usko sam surađivala sa entitetima takvih misterioznih bića. Susreti su počeli već u mojoj ranoj mladosti no konkretna suradnja na umjetničkom planu započela je 2006. godine kada sam  sa  jednom grupicom tih kreatura odlučila pokrenuti novu liniju odjeće za vile i vilenjake, pošto je postojeća već stoljećima bila nepromijenjena. Iz tog ko-autorstva proizašli su razni kostimi u potpunosti izrađeni od prirodnih materijala pronađenih u šumama, kraj rijeka, po plažama i spiljama.

Iz tih kostima proizašle su dvije modne kolekcije, razni performansi i jedna serija fotografija.

Zajedno smo sudjelovali na mnogim revijama, izložbama i performansima na raznim festivalima u galerijama i muzejima te tako putujući  obišli puno gradova. Izlagali  smo u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Puli,  Lošinju, Hvaru, Zadru, Splitu, Beogradu, Berlinu, Parizu itd…

Nakon svih tih godina uspješne suradnje ipak je došlo vrijeme da se raziđemo i krenemo dalje svako svojim putem.

Ovim se performansom osim razilaženja  sa svim tim entitetima  svečano i okončavam dugoročnu stvarlačku fazu koja se zasnivala na slavenskoj mitologiji, misticizmu, fascinaciji šumama, legendama, raznim graničnim svjetovima odnosno međusvijetovima.

Tajči Čekada

komercijalne oprave

Križni put

NASLOV: KRIŽNI PUT
ELEMENTI: 14 ORIGINALNO UOKVIRENIH FOTOGRAFIJA, AUTORSKA AMBIJENTALA GLAZBA

STJEPAN DOMIĆ: KONCEPT, FOTOGRAFIJA, GLAZBA, VIRTUALNI DIZAJN
TAJČI ČEKADA: KONCEPT, KOSTIMOGRAFIJA
KREŠO KOVAČIČEK: MODEL …Pročitaj više >>

Foto dokumentacija sa raznih performansa i slično

Slike