Performans “Post mortem high fashion” (2012.)
Autor fotografija i videa: Tomislav Nakić Alfirević
Autor glazbe: Josip Maršić
Oblikovanje frizure: Ksenija Nakić Alfirević
Tekst: viši kustos Branko Cerovac
Post mortem high fashion“ je performans kojega sam 2012. tri puta izvela. Na otvorenju Galerije Varuna na Veprincu, U Muzeju Grada Zagreba i na festivalu NUS u Splitu.
U tom sam performansu i autor i izvođač.
Ovaj performans je svojevrsan način da objasnim svoje stavove o modi, dizajnu, i svom dosadašnjem radu. Bavim se već dugi niz godina nečim što ljudi nazivaju modni dizajn a već duži niz godina ne volim koncept mode. Često kada prestavljam razne kolekcije ljudi moje modele proglašavaju nenosivima iako su viđeni na nekome tko ih je nosio pred njihovim nosom par minuta prije. Uvijek me to živciralo. Volim izrađivati svakakve modele, kreacije, odjeću, kostime… ali uvijek pazim da to što radim ne bude moderno, ne bude osuđeno na komičnost i bezvrijednost kada se odvoji od vremena u kojem je nastalo. Ne želim biti autor nečega što se nekada može nazvati demode. Smatram da jako lijepa haljina je uvijek jako lijepa haljina. I da ako nije tako znači da i nije bila jako lijepa haljina. Iz tih stavova proizlazi i moja izjava „Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica. „
Kod mode mi se ne sviđa i to što je kao područje umjetničkog djelovanja jako promišljeno,mogli bi reći kukavičko, to jest ono što je moderno je sigurno i utabano i rezultat je masovnog promišljanja i sjedinjenog djelovanja što ne ostavlja puno prostora za apsolutno oslobođenje duha i kreativnosti. Čak je i slijed modnih trendova vrlo jednostavno predvidjeti. Kako dosadno! Koncipirajući ovaj performans htjela sam naglasiti jedan moment, moment
proglašenja jedne haljine „Posmrtnom haljinom“. Jer u tom momentu ona postaje najbolji i najvredniji komad robe koji netko može posjedovati a sigurno je lišena prolaznosti ne samo krojem nego i namjenom .
Stvorena je s namjerom da vječno ostane zabilježena kao „najljepša haljina“.
Napravljena od skupocijenih materijala, od svile i brokata, pomno razrađenog kroja, svečana je , elegantna je…Ona ima sva obilježja visoke mode, a nije moderna. Postoji još jedan zanimljiv detalj u uređenju pokojnika / pokojnice. Dok je tjelo još toplo veže se marama oko vilice da se lijepo i pravilno stvrdnu mišići lica te da vilica ne ostane krivo ukrućena . Taj čin je jedan od meni dražih segmenta performansa.
Tekst Branka Cerovca:
THE MOST BEAUTYFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY
/ Performance / exhibition Post mortem high fashion /
„ Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“/…/ / Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /
„ Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /…/ Tajči Čekada, 2011.
Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju ( izložbu ) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote ( „najljepša haljina“! ) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ ( Adorno ) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta … za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“.Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa, te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe ( u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda ) povezuje maramom to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekade tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način, koji odlikuje i svijest o specifičnosti toposa Veprinca u kojemu će performansom i izložbom biti inaugurirana, promovirana Galerija Varuna.
Svijest o umjetničkom značaju „rexolianske“ duhovne baštine ( REX SOLIA C.M.I.V.) koja je zahvaljujući stvaralačkom „preobražaju“ Veprinca od strane Mirka Zrinšćaka / Dalibora Laginje potkraj 80-ih ostavila jak pečat na percepciju toga mjesta od strane suvremenih znalaca ( usp. i tematski blok posvećen djelovanju Rex Solia – e u brojevima riječkog časopisa „Rival“ iz 1989. ) nemimoilazna je i pri razumijevanju „Post mortem … „ performansa / ambijentalne instalacije Tajči Čekada u novoutemeljenoj veprinačkoj galeriji, nakon dvodecenijskog „nestanka“ Rex Solia – Centra iz Veprinca.
Branko Cerovac
Rijeka 2011 – 2012
