MRTVA PRIRODA
Specifičnost modnog dizajna, kao i ostalih područja primijenjene umjetnosti, jest stvaranje trajno opterećeno dvjema oprečnim koncepcijama. S jedne strane primjenjivost podrazumijeva funkcionalnosti i masovnost, odnosno serijsku proizvodnju, s druge strane umjetnost podrazumijeva samosvrhovitost te unikatnosti. Tajči Čekada otvorena je za sve koncepte kada je modni dizajn u pitanju. Modeli Tajči Čekada već su odavno izašli na ulice i komercijalno su dostupni zainteresiranim pojedincima. Pojedini modeli, rezervirani isključivo za Marsovce (Mars), pokojnike (Posmrtna odijela i urne) ili nadnaravna šumska bića (Mrtva priroda), osvajaju prostore muzeja i galerija. Zaokupljena liminalnim svjetovima i realnostima, Tajči Čekada kreira odjeću za bića koja te svjetove napučuju i to čini zavidnom profesionalnom etikom evidentnoj u kolekciji Mars za koju je, među ostalima, osmislila oprave za dijete od šest mjeseci te jednog psa. Svakom novom kolekcijom Tajči Čekada „demokratizira“ svijet mode pridružujući ga marsovcima i mitskim bićima na ravnopravan način kao i ljudima. Koristeći se uvriježenim postupkom već utvrđenog modnog strujanja a koji uključuje modne revije, fotografska snimanja i sl., ona umjesto kolekcije jesen/zima, proljeće/ljeto javnosti predstavlja kolekciju za šumske vile. Jednakim tretmanom avangardnih i uvjetno rečeno mainstream kolekcija, irelevantna postaje činjenica da je model namijenjen jednoj šumskoj vili. Diskurs se prebacuje na drugi nivo: kako je ta šumska vila odjevena?
Gillo Dorfles navodi kako je nagost kao stanje apsolutne prirodnosti tijela zapravo generator nelagode, ali ne zbog činjenice što smo goli nego zbog činjenice što smo svi jednaki. Odijevanje i uređivanje predstavlja artificijelizaciju vlastitog tijela, ali istovremeno zadovoljava potrebu za razlikovanjem od drugih i u službi je personalizacije pojedinca. Tajči Čekada nudi široki spektar personalizacije nečije pojavnosti; od modela visoke artificijelnosti koji uključuju zahvate autolimara i vodoinstalaterski materijal sve do modela izrađenih od materijala isključivo pronađenih u prirodi. Njen rad potvrđuje još jednu Dorflesovu tezu po kojoj su „zakoni mode“ poput „zakona umjetnosti“. Oni su u svojoj biti iracionalni pa u ovom dijelu teksta valja promišljati o autoričinom radu kroz kontekst umjetnosti umjesto mode. Ona zapravo i čini pomak u tom smjeru nadjenuvši svojoj kolekciji ime tradicionalnog umjetničkog žanra – Mrtva priroda. Riječ je o kolekciji iz 2009. godine koja se kontinuirano nadopunjuje novim kreacijama, a materijalnu osnovu čini organska i anorganska prirodna građa poput trave, naranči, borovih iglica, mahovine, žireva, lišća, kamenja, ljuštura puževa i školjki, morske spužve, kose, perja, tjestenine ili graha. Stvaranju svake kreacije prethodi dugi pripremni period koji uključuje sakupljanje materijala te njihovo sušenje odnosno pripremu za rad. Sam postupak izrade također je dugotrajan i podrazumijeva strpljivu aplikaciju jednog po jednog predmeta na složene konstrukcije kroja često u formi raznovrsnih mozaika. Dugotrajnost i mukotrpnost izrade u suprotnosti su s osnovnom naravi korištenog materijala koji je prirodan, organski, a samim time prolazan i sklon propadanju. Uporaba takvih materijala evocira umjetnost pokreta arte povera iz 60-tih godina 20. stoljeća te uvodi kategoriju trajanja kao nužnost pri opisu autoričinih modela.
Neki će o kolekciji Mrtva priroda govoriti u terminima kostima/haljine/modela. Drugi će upotrijebiti termin skulpture koji je opravdan iz više razloga. Pojedini modeli izrazito su voluminozni i oblikovani su s velikim osjećanjem prostora koji ih okružuje. Dinamičnost koja proizlazi iz komunikacije kostima i prostora, punog i praznog preuzeta je upravo iz medija skulpture. Iako modeli funkcioniraju kao zasebni objekti, autorica poduzima korak dalje u smjeru njihove kontekstualizacije. U prirodi odabire lokacije mitološkog potencijala te u njih smješta modele odjevene u kostime iz kolekcije Mrtva priroda. Veliku pažnju pritom poklanja oblikovanju šminke i frizura te odabiru rekvizita što u konačnici rezultira pomno definiranom scenografijom koja nosi obilježja site specific rada, ali i svojevrsnog reenactmenta ljudskog susreta s nadnaravnim bićima. To su susreti s vilama, morama, štrigama, fudlacima, kresnicima, macmalićima i ostalim bićima koja su obogaćivala duhovni život i vjerovanja naših predaka. Ono što nam ostaje od tih šumskih uprizorenja jest fotografija, također proizišla iz ruku Tajči Čekada. Ta fotografija dokaz je da se susret doista i odigrao, dokument koji na se preuzima simboliku doživljenog i postaje umjetnički rad per se.
Vana Gović
BIOGRAFIJA
Tajči Čekada rođena je 1979. godine u Rijeci.
Diplomirala je 2003 na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Diplomirala je 2004. godine na talijanskoj školi mode i dizajna Callegari te stekla zvanje modnog stilista s marketingom. Na istoj školi završila je smjer modelizam visoke mode te diplomirala 2007. godine.
U suradnji s tvrtkom MMC, 2006.g. pokreće u Rijeci ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti koji se bavi prezentacijom avangardnih modnih dizajnera. Realizirala je jedanaest samostalnih modnih revija, šest samostalnih izložaba te veliki broj skupnih revija, izložaba i performansa u galerijama i muzejima Rijeke, Osijeka, Zagreba, Splita, Sarajeva, Stuttgarta, Beograda, Berlina, Pariza…
Dizajnira i izrađuje kostime za koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina (Let 3, Pips chips & videoclips, One piece puzzle, Lollobrigida, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. Sulud III, Father, Putokazi, Quassar), ali i za kazališne predstave, filmove, i tv emisije i performanse. Tajči Čekada ostvarila je devet avangardnih kolekcija: Vozi me na Jadransko more (2004.), Dagnje (2004.), Diplomatska oprava za pregovore među vrstama (2005.), Metalna pička (2005.), Posmrtna odijela i urne (2006.), Mars (2007.), Modna povorka (2008.), Mrtva priroda (2009.), Akril na platnu (2010.), Večernje skulpture (2011.). Članica je strukovnih udruženja HDLU i ULUPUH.