Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u suradnji s udrugom Žmergo Vas pozivaju na otvorenje izložbe „Autoportreti“ autorice Tajči Čekade  u galeriji Mali salon (MMSU), ponedjeljak 08.04.2013. u 20 i 30 sati.

Na izložbi će biti predstavljena serija od dvadeset  fotografija odnosno autoportreta te šesnaest video  radova kojima se prikazuje proces izrade samih fotografija.

Izložba se širi  i van prostora  galerije Mali salon  jer će se dio video radova projicirati na pločnik Korza, i to neprekidno  i nakon radnog vremena galerije, odnosno tokom cijele noći za vrijeme trajanja izložbe.

Izložba ostaje otvorena do 10.04.2013.

Na dan zatvaranja izložbe u 12 sati  udruga Žmergo će organizirati  prezentaciju u svrhu upoznavanja ljudi sa velikom ekološkom akcijom pod nazivom „Zelena čistka“  koja se sprema 20.04.2013.

Udruga Žmergo kroz razne programe pokušava animirati što veći broj građana da se pridruže ekološkoj akciji Zelena Čistka a ova je izložba  jedan program  u nizu predviđenih.

 

Tekst: Barbara Babačić

Video: Damir Čargonja Čarli

http://www.youtube.com/watch?v=2t7Y2pBVDcE

„Tubitak je uvijek već nekako raspoložen.“ M.Heidegger

„Smatram da saznanje o načinu rada  odnosno promatranje procesa nastanka jedne ovakve fotografije utječe na sud gledaoca i mijenja  percepciju, doživljaj iste.

Ova serija fotografija sama po sebi bez videa komunicira na sasvim jednom drugačijem nivou sa promatračem odnosno ja kao autor dobivam drugačiji „feed back“ od publike koja ne zna kako je cijela stvar nastala. Saznanje jednog dijela procesa sigurno utječe na sud o krajnjem dijelu odnosno fotografiji kao artefaktu.

To znači da se može beskrajno ići u nazad i svako novo saznanje nanovo mijenja percepciju o artefaktu i sa svakim novim saznanjem se nanovo mijenja njegova bit, atmosfera, emocija i stav gledatelja. Percipirajući na ovakav način artefakt kao što je fotografija koja je prividno nepromjenjiva zapravo se beskrajno mijenja.

Recipijentima bi se tako mogle retrogradno nuditi informacije  koje bi mogle otići u biografske detalje i doći do  datuma mog  rođenja, jer svaki je utjecaj, gesta, moment, promjena i odluka dovela do toga da realiziram upravo ovu seriju fotografija. Možemo  ići još dalje unazad, ako uzmemo u obzir stanično i genetsko pamćenje, i došli bi  do nastanka svijeta, velikog praska, onda opet dalje, u pitanje što je dovelo do velikog praska?….“

Parafrazirajući Kunderu mogli bismo reći da ako je Čekadino umjetničko djelo emanacija nje same i njezine jedinstvenosti, logično je da to jedinstveno biće ( kao i sva ostala), odnosno ona kao autorica, posjeduje sva prava nad onim što je njezina isključiva emanacija.

Serija fotografija  i video projekcija Autoportreti pokazuje nam drugo lice umjetnice Tajči Čekade, naime do sada smo imali priliku vidjeti između ostalog  njene (anti)modne performanse poput Mrtve prirode, Post mortem high fashioni mnoge druge  u kojima dominira intencija ukinuća temeljnih umjetničkih i modnih formi, međutim Autoportreti nude nam uvid u kompleksnost Čekadinog performativnog karaktera te samim time i konačnog  rezultata umjetničkog djela.

Geneza Čekadinih fotografija bitno mijenja paradigmu Benjaminove vjerodostojnosti, autentičnosti umjetničkog djela izgubljenog  tehničkom reprodukcijom, naime  dešava se upravo suprotno, nakon pogledanog videa prikazani  rezultat odnosno  fotografija  na inverzivan način tek dobiva  „auru“, težinu arhaičnog  i njezino “tu i sada“. Taj sadašnji metafizički, hajdegerski  bitak  fotografije, odnosno fantazmagorična bića,  žive u vječnom sada u kojem je ukinuto vrijeme kao trajni modus percepcije. Satirično, razigrano i egzaltacijsko ali opet ozbiljno promišljeno juktapozicioniranje dvaju medija propitkuje transgresiju identiteta, subjektivno fragmetiranog-artoovskog tijela ali i ontički i/ili  ontološki odnos između bića, njihova transmutacija kroz proces kreiranja i destruktivna dominacija naspram  prirode daju  poetičnost onkraj fotografije.

Za Tajči vrijeme skriva ali i otkriva, ništa nije vječno, ali ona suvereno prilazi Vječnosti kroz medije i performativne androgine gestuse koji joj daju privid kontinuirane Istine, mada i sama paradoksalno priznaje:“Fotografija je promjenjiva, promjenjiva je tek kroz retrogradni proces koji je požuruje i tjera na vječnu formu.“ Zato su za nju (tu)bitak, vrijeme i medij tri komponente koje su neodvojive jedna od druge, no to  Vječno jest  prisutnost, sadašnjost, bivstvovanje te to smatra kao jedinu kategoriju realnog vremena. Agens umjetničkog djela, odnosno autoričino „nikad dovršeno tijelo“  otvara se kroz diskurs kao drugi interaktivni mediji, polimorfni organon koji utječe kako se poruka percipira i generira i to ne samo kroz Mcluhanovu tezu „Medij je/su  poruka/čovjekovi produžetci“  već štoviše, sam instrumentarij (ne)tijela i njegovih metamorfoznih produžetaka i/ili osakaćenosti ( „svaki produžetak kože, ruke ili noge utječe na društveni sklop“)  stvaraju jedan Imaginarij nošen strukturalnim „propadanjem u svijet“  tvoreći tako ideju „života kao umjetnosti“ u  ornamentaciji skoka , pada i „zamrznuća“, te djeluje na samu stvaralačku maštu  ali i razotkriva pojam/esenciju fotografije konstruirajući poetiku od same metodologije rada.

Ideologija roda

Ako nago (umjetničko) žensko tijelo razodjeveno do „esencijalne ženskosti“ komunicira  na način da se oslobađa binarnih opozicija žensko/muško, te da ruši, subvertira sustavne reprezentacije dominantne patrijarhalne kulture koje objektiviziraju ženu, Tajčino „hermetički“ zatvoreno tijelo artikulira na vrlo sličan način, te kroz demafilijarizaciju uloga, svojevrsnim brehtijanskim V-efektom  tvori novu (ne)vidljivu reprezentaciju roda kroz koju promatrači ne mogu reproducirati kulturalne znakove roda/spola, na taj način  dovodi  pitanje tijela i rodnog/spolnog identiteta u sekundarnu, ali ne nužno marginalnu  poziciju, upravo iz razloga što u ovom slučaju  Biće(bitak) komunicira s Prirodom kojoj je nevažno tko smo i što smo, već samo kako se odnosimo spram nje i jesmo li spremni snositi konsekvence ožiljke, „otiske“ nepromišljenog,  samoživog djelovanja.

Barbara Babačić

 

Žmergo

Udruga Žmergo ima za cilj očuvanje okoliša, zaštita prirodne i kulturne baštine te promocija održivog razvoja, svojim djelovanjem utječe na poboljšanje kvalitete življenja, kako u ekološkom tako i u kulturno-edukativnom smislu.

Žmergo je idejni začetnik proglašavanja Učke parkom prirode, od 1998. godine provodi eko edukativni program Zeleni sat u školi za djecu i mlade. 1998.g. postaje član Mreže Zelenih telefona kroz koju djeluje i danas. Inicijator je i koordinator nacionalne kampanje Zelena čistka – jedan dan za čisti okoliš.

Zelena čistka

Nacionalna kampanja Zelena čistka- Jedan dan za čist okoliš je usmjerena na podizanje svijesti građana Hrvatske o važnosti osobne brige za okoliš te je dio globalnog pokreta Let’s do it world! I akcije World Cleanup 2013.

Gomilanje smeća je veliki problem današnjice koji direktno utječe na kvalitetu življenja ljudi, ali i situaciju u okolišu. Promjena navika, svakog pojedinca, ali i organizacija, poduzeća i institucija, jedini je način da se očuvaju prirodne ljepote i dobra te osigura ljepša i zdravija budućnost. Zainteresiranost velikog broja volontera u 2012. godini, prema službenim podacima 41.558 građana iz 161 grada i općine, iz svih županija Hrvatske, u najvećoj akciji ikada provedenoj na ovim prostorima, govori o spremnosti i interesu za zelene teme. U jednodnevnoj petosatnoj akciji očišćeno je 3.746 t otpada sa 729 divljih odlagališta diljem Lijepe naše. Mnogobrojne udruge, HGSS, planinari, ronioci, oružane snage udružili su snage i zajedno pokazali što možemo. Djeca i mladi, i oni nešto stariji, cijela Hrvatska s istim ciljem, očuvati danas za bolje sutra.