MODNI DIZAJN, MIT I UMJETNOST
Koncept, poetika i metodologija Tajči Čekade
Pored bavljenja modnim dizajnom u užem značenju i području ( dizajn odjevnih predmeta od „normalnih“ materijala, namijenjen svijetu „normalnih“ ljudi odnosno „bića“ u svagdašnjem urbanom ili ruralnom okruženju ), Čekadu zanima projekcija odijevanja / ponašanja / senzibiliteta i „autopoiesis“ neuobičajenih, „transgresivnih“ bića, osobnosti i odgovarajućih – pa makar „samo“ imaginarnih, fantazmagoričnih – „svjetova života“. Konceptualni postupak koji joj to omogućuje jeste da intenciju „mogućeg“ odijevanja, dakle i dizajna točnije kreacije cjelovite situacije, scene, kostimografije i scenografije usmjeri na „mitsku“, „nad-realnu“ infrastrukturu / suprastrukturu obrasca života čudnovatih stanovnika nekog zamišljenog svijeta: „Marsa“, „fashion – freaks“, „zombijevskog“ ili pak „vampirskog“ miljea, a u ovom slučaju čudesnog, poetičnog svijeta slavenske mitologije, ali u veoma slobodnoj, neortodoksnoj interpretaciji ( dovoljno je da znamo da se radi o vilama, vilenjacima, demonima specifičnih obilježja i karaktera ). Tako da se tu design, mit i Art neminovno susreću, međusobno determiniraju i interagiraju – što dovodi do estetski zanimljivih i intrigantnih prekoračenja granica / rubova / normi „modnog dizajna“. „Odjeća“ tako korespondira i s onom koja je od „šamanističkih“ vremena, te u antičkim kulturama bila namijenjena božanstvima, polubožanstvima, atributima mitoloških stvorenja, svećenicima/ -icama, misterijima, svetkovinama, teatru, procesijama … A ne manje s renesansnim, manirističkim i baroknim alegorezama, od kojih je dovoljno da uputimo na slikarstvo jednog Archimbolda. Odabir i konceptualizacija scene, okoliša, modela, njihovih gesta i ekspresije na snimkama – pošto je Čekada ujedno i snimatelj, fotograf, u ovom slučaju, daje čitavom projektu naročitu dimenziju. Same fotografije posjeduju vlastitu estetsku kvalitetu, moguće ih je tretirati kao konačni medij posredovanja Čekadine ideje, procedure i prizora.
Branko Cerovac