Salon Galić, Split

02.04. – 20.04.2019.

Što je to performans i što ti performeri zapravo rade? – zapitali su se “forumaši” ne tako davne 2013. godine, i to u podsektoru Forum.hr-a koji se zove “Muški kutak – Za poklonike piva, daljinskog, verbalnog šovinizma i ostalih muških spika…”, a njihove komenare umjetnica Tajči Čekada iskoristila je kao scenarij za izvedbu istoimenog performansa u kojem sudjeluje 21 osoba, kao i na ovom forumskom “razgovoru”. Kao što sudionici internetskih rasprava skrivaju osobno ime pod nickname-om, što im onda daje slobodu da vrijeđaju bez da svoje riječi potpišu imenom i prezimenom, performeri nose kostime koji skrivaju prave identitete aktera. Izveden u javnom prostoru u samom centru Rijeke, ovaj umjetnički čin na neki način preslikava opće nerazumijevanje značenja performansa, ali i umjetnika općenito, koji, kako kažu “forumaši”, uglavnom “sviraju kurcu” i od toga žive jako dobro parazitirajući na državnom proračunu.

Na ovu izjavu odmah bih nadovezala drugi performans Čekade, koji se također predstavlja u ovom presjeku njezinih radova unazad posljednjih 10tak godina, naziva „Šunka-sir, kulen-sir, samo sir“, u kojem umjetnica u izjavi o radu kaže: “Za takav sam se performans odlučila jer iako se bavim poslovima kao što su kostimografija, modni dizajn, fotografija, performans itd, ponekad si moram pomoć nekim dodatnim poslom, a to je već osmo ljeto za redom izrada sendviča koje prodajem u raznim beach barovima.”

Tajči Čekada dio je snažne i uvijek provokativne riječke umjetničke scene, te se u svom dugogodišnjem radu koristi raznim načinima umjetničkog izražavanja, od fotografije, modnog dizajna i kostimografije, do performansa u kojima je najčešće i akter, a ovom izložbom u Salonu Galić želja nam je predstaviti presjek njenog umjetničkog djelovanja u posljednjih desetak godina kroz devet video performansa i/ili dokumentacija umjetničkih radova.

U njenim performansima često je prisutna svojevrsna transformacija osobe, odnosno umjetnika, aktera performansa, u neko drugo biće, životinju, ili čak mitsko, izmišljeno, izmaštano biće, te oni ovako postavljeni zajedno stvaraju jedan imaginarij koji je Branko Cerovac izrazito precizno nazvao “kulturnim bestijarijem”, te prezentiraju umjetničinu želju transformacije stvarnog života u “život u umjetnosti”. Pitanje je koliko je ova želja svjesna ili nesvjesna, nagonska, jer sama umjetnica kao razlog za nastanak performansa F to H, u kojem realizira transvrsnu i transrodnu transformacije iz čovjeka (tzv. ženke) u zeca (tzv. mužjaka), kaže: “Potrebu za transformaciju u zeca u sebi nosim od 2010. godine, kada mi je to jednostavno „sinulo“ i počelo me postepeno i sustavno opsjedati. Želja je bila iskonska, ne vezana za ikakvo promišljanje ni citiranje.” U ovom performansu, za potrebe kojeg umjetnica nadograđuje vlastite zube, te se preoblači u zeca, ali ne zeku, nipošto ni zečicu, u kojem je neizostavna usporedba s Josephom Beuysom, odnosno njegovim slavnim performansom “Kako objasniti slike mrtvom zecu” iz 1965., umjetnica nimalo slučajno ulazi u problematiku rodnog identiteta i njegovih transformacija. Naime, F to H je aluzija na internetske kratice za spolne transformacije (F to M za transformacije iz žene u muškarca i M to F za transformacije iz muškarca u ženu). Kod Čekade je riječ o transformaciji iz žene u zeca, i to šumskog zeca, i muškog zeca.

Opetovana tema transformacije ponavlja se kod Čekade više puta, kao da umjetnica, svjesno ili nesvjesno, pokušava pobjeći u vlastiti izmaštani svijet koji ima potpuno drugačije zakonitosti od ovog stvarnog kojeg dijelimo s njom, bježeći tako u prirodu transformirajući se u puža te iscenirajući piknik s veprom, kao u performansu “The picnic”, ili čak u smrt, kao u performansu “Post mortem high fashion”, uvijek sa dozom humora i autoironije, te pomnom pažnjom za svaki detalj kostimografije i scenografije. Nameće se zaključak da djelomično pokušava pobjeći od onih likova iz Muškog kutka s početka ovog teksta, koji sami sebe nazivaju šovinistima i time se očigledno ponose, a ja bih zaista više voljela da su njeni maštoviti i idilični umjetnički svjetovi stvarni, a da ova stvarnost u kojoj takvi ljudi postoje i siju mržnju prema svemu drugom i drugačijem, nije stvarna.

Natasha Kadin

_________________________________________________________________________________________________

RAZNOVRSNE INSCENACIJE JEDNE OSOBE

― autor: Bojan Krištofić

Grad Rijeka i njegova kvarnerska okolica najkasnije od druge polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća predstavljaju posebnu, po mnogočemu osebujnu pojavu u kontekstu hrvatske, pa i regionalne Nove umjetničke prakse, a danas suvremeno-umjetničke, ali i šire kulturne scene. Sve otkad je Predrag Kraljević Kralj, pjevač Termita, jedne od prvih punk grupa u Hrvatskoj i Jugoslaviji, prilikom zajedničkog nastupa s jednako bitnim Parafom u Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner krajem 1979. na svoju glavu stavio zahodsku školjku, dok je oko njega letjela hrpa perja, lokalna je umjetnost performansa gotovo sinonim za ekstravagantnost, šok, eksces, katkad i egzibicionizam, no uvijek i originalan pristup u postmodernoj kulturi gdje izvedbena umjetnost, promatramo li ju izdvojeno od teatra, kao samostalan i samouvjeren duhovni fenomen, prilično često gaji asketske karakteristike, dok većina performera svoje koncepte svjesno artikulira minimalistički, reduciranim izražajnim sredstvima, računajući s istaknutim simbolizmom ili citatnim diskursom prije nego s eskapističkim spektaklom ili izvedbenim hiperbolama. No, ne i Riječanke i Riječani! Više nego drugdje u lokalnim okvirima, riječki performans je do srži inficiran tamnim tonovima popularne kulture, a supkulture koje su u afteru punka stale cvjetati tijekom osamdesetih, ali i poslije, naišle su na plodno tlo ― ili bolje rečeno, pločnike ― u lučkom, (post)industrijskom gradu kakav je zbog svog privrednog, političkog i geografskog položaja na karti zemlje bio i ostao među prvima u prihvaćanju svježeg i drugačijeg, ponekad čak i prijetećeg i uznemirujućeg u usporedbi s prihvaćenim kulturnim vrijednostima. Na tom tragu, riječki umjetnici nikad se nisu libili paljbe iz svih sredstava kako bi postigli ciljeve svojih ideja i koncepata; dapače, međunarodno popularni termin campa lako bi se mogao povezati s njihovim autoironičnim guštanjem u mogućnostima koje im pruža izvorno, bogato supkulturno leglo, a alternativni životni stilovi kakvi su tamo realno prisutniji nego u drugim urbanim središtima logično su našli svoj put do galerijskih i muzejskih prostora i situacija, bilo da je riječ o estetskim, političkim, seksualnim ili drugim provokacijama malograđanskog načina života.

Tajči Čekada, umjetnica mlađe generacije, u tome nije iznimka ― štoviše, njen raznovrsni i raznorodni, gotovo dvadesetogodišnji rad u područjima vizualne umjetnosti, video-performansa, fotografije, kostimografije, dizajna odjeće i tekstila itd., u autentičnom duhu ujedinjuje brojna arhetipska kretanja riječke scene u zanimljiv i nepredvidiv opus, prepun međusobno vrlo različitih radova kakvi, ipak, nedvojbeno proizlaze iz jedinstvenog i dosljednog svjetonazora, kako posve individualnog, tako i inspiriranog kontekstom iz kojeg umjetnica potječe. Povodom njene prve samostalne splitske izložbe u reprezentativnom prostoru Salona Galić, kustosica Natasha Kadin i autorica izabrale su deset radova karakterističnih za određeni dio dosadašnjeg opusa Tajči Čekade, budući da se radi isključivo o video-performansima, odnosno video-dokumentaciji performansa održanih u Rijeci i drugdje, dok za nju značajni primijenjeno-umjetnički i fotografski projekti ovom prilikom nisu u fokusu. Dakle, izložba …i što ti performeri zapravo rade? retrospektivna je za izvedbeni segment rada Tajči Čekade te kao takva prikladno “pokriva” nekoliko paralelnih, a drugačijih pogleda na izvedbenu umjetnost jedne osobe.

Radi jasnijeg pregleda skupine različitih izvedbenih i konceptualnih tendencija u performansima Tajči Čekade, ukratko ću nabrojati sve izložene, tj. na digitalnim televizorima projicirane radove i pridružiti im natuknice prema kojima će slušateljima biti shvatljivo kakve mete umjetnica cilja, a zatim ću nešto opširnije opisati tri rada koja držim potpuno distinktivnima i ponajbolje “pogođenima” u izvedbenom dijelu njenog opusa. Za početak, eponimni performans održan je u Rijeci na stepeništu sasvim blizu Korza, istaknutom unutar gradske jezgre te je pored ostalog interesantan i time što je jedini u kojem umjetnica ne sudjeluje kao performerica, već je posrijedi 21 muškarac maskiran u bijeli kostim koji ga depersonalizira, s internetskim nadimkom napisanim na grudima, jer je riječ o tome da dotični jedan za drugim naglas čitaju poruke koje su na istoimenom threadu posvećenom ispoljavanju muških “niskih strasti” ispisivali korisnici web-stranice Forum.hr, ponajprije sprdajući se s poslom i posvećenošću performera, ali zapravo opširno obrazlažući svoje posvemašnje neznanje o toj vrsti umjetnosti, kakvo ih uznemirene uglavnom provokativnom prisutnošću performera tjera u obrambeni mehanizam krda. Šunka-sir, kulen-sir, samo sir video je koji prikazuje umjetnicu pri njenom ljetnom poslu pravljenja i prodavanja sendviča na plažama uz lungo mare, kako bi nadoknadila životne troškove kakve ne može isplatiti isključivo umjetničkim radom, ma koliko intenzivan bio; F to H (Female to Hare) dokumentira njezinu transformaciju u zečjeg mužjaka, potpomognutu čak i kirurškim stomatološkim sredstvima te sa sasvim jasnom referencom na historijski važan performans Josepha Beuysa Kako objasniti slike mrtvom zecu iz 1965. godine; Autoportreti su poetski performans intimističkog, ali i manirističkog karaktera koji se temelji na autoričinom ostavljanju otisaka svoga lica i lica s maskom Mikija Mausa u dubokom snijegu; Slučaj Ofelija vrhunski je izvedena živa slika u kojoj Čekada pluta mrtva kao Hamletova nesuđena nevjesta u foto-finišu najpoznatijeg kazališnog komada ikad; Post Mortem High Fashion je nešto slabiji video duboko uronjen u kodove komunikacije darkerske subkulture, gdje se autorica pažljivo priprema za san vječni, slažući za sebe oblikovno elaboriran i estetski dekadentan kostim fetišističke pojavnosti; dok je video posvećen pokojnom vepru Špiri rad koji iz pozicije vegetarijanke i poštovateljice životinja izriče kritički nastrojen epitaf autoričinom suradniku u drugom radu, izvrsnom Pikniku. Dok radom F to H Čekada eksplicitno citira Beuysa te na sebi svojstven način “karnevalizira” i razigranim humorom demitologizira njegovo nerijetko preuzetno metafizičko poslanje, k tome i izrazito maskulino, Piknik je groteskna, povremeno skoro makabrična inscenacija Manetovog Doručka na travi, slike koja je sredinom 19. stoljeća istodobno inaugurirala impresionizam, postimpresionizam i fovizam, te je podjednak povijesni međaš u razvoju umjetnosti kao i Beuysov performans. No, Čekada u ovom slučaju nije obnažena žena koja u šumi divani s dvojicom gospodski odjevenih muškaraca, nego puž u neoklasicističkom ruhu, što se upušta u dernek sa živim veprom, jedan-na-jedan, uživajući u gošćenju sa šumskim proždrljivcem naoko bez bojazni da se vepar polakomi i posegne i za njenim hranjivim organima, a to je objektivna i opasna mogućnost u slučaju svejeda. Takva terevenka ne samo što otkačeno satirizira povijest umjetnosti iz feminističke perspektive, već i na više nego slikovit način postavlja pod znak pitanja čitav niz odavno usvojenih, socijalizacijom internaliziranih ljudskih navika, od prehrambenih do seksualnih, ma kako dugoročno autodestruktivne bile. Ne manje važno, video-performans naprosto je beskrajno zabavan, što nije tako česta pojava u korpusu domaćih art-izvedbi. Eko eko ljudsko mlijeko pojavom je samo malo manje radikalan, ali možda još i provokativniji performans u kojem je uz pomoć prijatelja i donatorica mlijeka, 13 mladih riječkih majki, Čekada za DIY sajam u dvorištu današnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti pripremila tzv. ekološki održive proizvode od ljudskog mlijeka, želeći efektom pozitivnog šoka ukazati na činjenicu kako je, po njenom mišljenju, ljudska konzumacija životinjskog mlijeka u odrasloj dobi apsurdna navika, u najvećoj mjeri potaknuta nazadnim interesima prehrambene industrije te u svakom slučaju štetna za zdravlje. Neovisno o polazištu performansa, s kojim se zasigurno neće svi složiti, izvedba je bila urnebesno duhovita u smislu različitih reakcija koje je provocirala, a uglavnom je bila i uspješna što se tiče toga da su svi koji su probali ljudsko mlijeko ili ga barem pomirisali morali sami sebi priznati da su mnoge društvene pojave koje uzimamo zdravo za gotovo, odnosno biološki determiniranima, zaista većinom materijalno uvjetovane, s dalekosežnim posljedicama po pojedince, zajednicu i njihov cjeloviti okoliš.

Naposljetku, split-screen video Pokazivanje Golog otoka trenutak je u kojem se Tajči Čekada možda najviše približila središnjoj ili kritički najcjenjenijoj struji domaćeg performansa, s kakvom sam povezao ranije spomenuti izvedbeni asketizam, a nerijetko i izravnu kritiku socijalnih odnosa. Svi “ekrančići” prikazuju Čekadu kako jurca gore-dolje Golim otokom, sportski svakodnevno odjevena, te neprekidno vježba, napinje se, muči i troši energiju na aktivnosti koje se u njenoj izvedbi ispravno doimaju apsurdnima, a još su više takve “na sceni” nekadašnjeg komunističkog logora, gdje je antička krilatica mens sana in corpore sano imala sasvim drugačije, zlokobno značenje. Povezavši glagolsku imenicu “pokazivanje” s njenim nastupom u videu, pri interpretaciji rada dobivam dodatni sloj itekako kritičan prema turističkom uljepšavanju i de facto simplifikaciji simbolizma ne samo tog, nego i drugih povijesno polivalentnih prostora kakvi gube sve ostale društvene uloge i dimenzije ― njihovo mjesto u podjeli kolektivnog pamćenja jedna je od prvih. Nasuprot tome, Tajči Čekada se ponajboljima među svojim radovima nastavlja upisivati u pamćenje javnog prostora, bez zadrške otkrivajući zahtjevne teme na načine prožete specifičnom vrstom humora, onom koja ne teži nužno biti duhovita, ni zabavna, nego ponajviše začuđujuća, iznova i iznova ističući subverzivni karakter humora, također ugrožen u društvu spektakla.