STJEPAN DOMIĆ: KONCEPT, FOTOGRAFIJA, GLAZBA, VIRTUALNI DIZAJN
TAJČI ČEKADA: KONCEPT, KOSTIMOGRAFIJA
KREŠO KOVAČIČEK: MODEL

1. ISUSA OSUĐUJU NA SMRT
2. ISUS PRIMA KRIŽ
3. ISUS PADA PRVI PUT
4. ISUS SUSREĆE MAJKU
5. ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
6. VERONIKA BRIŠE LICE ISUSOVO
7. ISUS PADA DRUGI PUT
8. ISUS SUSREĆE KĆERI JERUZALEMA
9. ISUS PADA TREĆI PUT
10. ISUSA RAZODJEVAJU
11. ISUSA RAZAPINJU
12. ISUS UMIRE NA KRIŽU
13. ISUSA SKIDAJU SA KRIŽA
14. ISUSA POLAŽU U GROB

Pitanje Isusa, njegova postojanja i njegove muke, nije odvojeno od postojanja Čovjeka, njegove svijesti o postojanju, njegove samosvijesti. To ne treba shvatiti simbolički, preneseno, ekumenski, već direktno, kao stvar po sebi, ali ne u idealističkom, apstraktnom smislu, već možda bliže Čovjeku-Njegovoj praksi, njegovom historijskom djelovanju. I kada pogledamo odraz našeg sveukupnog bivanja u osjetilnom svijetu, koji opet nije odvojen od onoga misanoga, koji jest samo druga sfera života, život njega ili misao, o Isusu Kristu, ukazuje na prirodu Čovjeka, specifično biće koje živi u prirodnom okruženju, kao i sva druga živa stvorenja, ali s razlikom da se prirodi odupire. Ne prihvačanje, kako prirodnih zakona, tako i onih moralnih, vodi do sukoba Čovjeka s prirodom, a time i Čovjeka sa Čovjekom. Misao progresa ljudskoga roda, ne samo tehnološkog, nego onog unutarnjeg, duhovnog, prve kategorije ljudskoga života od koje se gradi i proteže sve drugo, misao jest koja se provlači od samoga početka samosvijesti, misao evolucije, misao revolucije. Svijet smo mijenali i promjenili, prilagodili smo ga sebi, ali da li smo promjenili sebe? Da li bi razapeli još jednoga Isusa? Ili, da li razapinjemo sebe i nikada nećemo prestati sa time? Prikaz muke Isusove, stavljen u kontekst trenutka u kojem živimo, jednoga momenta sveukupne ljudske stvarnosti sugereira da progresa u suštini ljudske prirode jednostavno nije bilo. Mi ne nudimo odgovor, samo postavljamo pitanje. Križni put 2008. osuvremenjeni je prikaz Čovjeka, put koji prolazimo do križa danas izgleda ovako.
Stjepan Domić

Kad gledaš tu sliku, priviđa ti se priroda u liku neke goleme, neumorljive i nijeme zvjeri, ili pravije, kudikamo pravije, premda je i čudno-u liku neke gorostasne mašine najmodernije konstrukcije koja je besmisleno zahvatila, zdrobila i progutala, gluho i bešćustveno, ono veliko i neprocijenjivo Biće, takvo biće koje bi samo samcato vrijedilo koliko i sva priroda i svi zakoni njeni; sva zemlja koja je možda i stvorena jedino zato da bi se pojavilo to Biće! Tom slikom kao da se baš iskazuje ta misao o mračnoj, drskoj i besmisleno-vječnoj sili kojoj je sve podvrgnuto, pa nam se ta misao i nehotice nameće. Ti ljudi koji su okruživali pokojnika, a ni jednog nema tu na slici, jamačno su osjetili stašni jad i smetnju te večeri koja im je u jedan mah zdrobila sve nade i skoro vjerovanja. Jamačno su se razišli u najgroznijem strahu, premda je svaki nosio u sebi golemu misao koja se nikad više nije mogla isčupati iz njih. I da je sam taj Učitelj mogao uoči smaknuća vidjeti Svoju sliku, zar bi On uzišao ovako na križ i onako umro kao što je umro? Preko volje ti se nameće i to pitanje kada gledaš sliku.
F.M.Dostojevski: IDIOT III.dio, VI. Poglavlje, str. 393, 394. Stvarnost, 1969.