pozivamo Vas na svečano otvorenje galerije „Varuna“, 07.01.2012. u 20 sati.
Galerija djeluje u sklopu istoimene Udruge za kulturno, likovno i kreativno stvaralaštvo u gradu Veprincu.
Galerija Varuna započinje svoje djelovanje izložbom i performansom
„Post mortem high fashion“ riječke umjetnice Tajči Čekada.
Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti i viši kustos Branko Cerovac, koji je također i autor popratnog teksta kataloga. Izložba se sastoji od ambijentalne instalacije,serije fotografija i video dokumentacije performansa kojeg je autorica izvela u prostoru Povijesno-pomorskog muzeja grada Rijeke u prosincu 2011.
Izložba ostaje otvorena do 21.01.2012.
Autor videa i fotografija: Tomislav Nakić Alfirević
Autor glazbe: Josip Maršić
Oblikovanje frizure: Ksenija Nakić Alfirević
Grafički dizajn: Andrea Kustić
Medijski pokrovitelj: Ri Tv
Ostvarenje izložbe su pomogli: Udruga Varuna i Pomorsko povijesni muzej grada Rijeke, Štimac d.o.o.
Galerija Varuna se nalazi se u staroj jezgri Veprinca, prolaskom kroz Gradska vrata u prvoj kući slijeva, na adresi Stari Grad 6.
Radujemo se Vašem dolasku!
Udruga Varuna: 099 213 69 00
Andrea Knežević
Sanja Ausec
Galerija Varuna:
Udruga Varuna je osnovana s ciljem promicanja suvremene umjetnosti te uključenosti lokalne zajednice u oživljavanje stare jezgre Veprinca. Udruga ima u planu otvaranje po jedne izložbe svakih mjesec dana. Potvrđeni izlagači su mladi, perspektivni i priznati umjetnici sa područja županije i šire. Najavljeni su Ivo Matošić, Saša Jantolek, Fiko Saliji, Iva Pevalek, Željko Kranjčević Winter, Elda Čekada, Damir Čargonja Čarli…
U rujnu 2012. održati će se manifestacija Ex Tempore.
O performansu / izložbi „Post morten high fashion“
THE MOST BEAUTYFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY
/ Performance / exhibition Post mortem high fashion /
„ Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“/…/ / Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /
„ Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /…/ Tajči Čekada, 2011.
Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju ( izložbu ) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote ( „najljepša haljina“! ) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ ( Adorno ) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta … za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“.Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa, te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe ( u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda ) povezuje maramom to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekade tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način, koji odlikuje i svijest o specifičnosti toposa Veprinca u kojemu će performansom i izložbom biti inaugurirana, promovirana Galerija Varuna.
Svijest o umjetničkom značaju „rexolianske“ duhovne baštine ( REX SOLIA C.M.I.V.) koja je zahvaljujući stvaralačkom „preobražaju“ Veprinca od strane Mirka Zrinšćaka / Dalibora Laginje potkraj 80-ih ostavila jak pečat na percepciju toga mjesta od strane suvremenih znalaca ( usp. i tematski blok posvećen djelovanju Rex Solia – e u brojevima riječkog časopisa „Rival“ iz 1989. ) nemimoilazna je i pri razumijevanju „Post mortem … „ performansa / ambijentalne instalacije Tajči Čekada u novoutemeljenoj veprinačkoj galeriji, nakon dvodecenijskog „nestanka“ Rex Solia – Centra iz Veprinca.
Branko Cerovac
Rijeka 2011 – 2012
Biografija autorice:
Tajči Čekada rođena je 1979. godine u Rijeci.Diplomirala je 2003.g. na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Diplomirala je 2004. godine na talijanskoj školi mode i dizajna Callegari te stekla zvanje modnog stilista s marketingom. Na istoj školi završila je smjer modelizam visoke mode te diplomirala 2007. godine.U suradnji s tvrtkom MMC, 2006.g. pokreće u Rijeci ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti koje su se bavile prezentacijom avangardnih modnih dizajnera. Realizirala je jedanaest samostalnih modnih revija, sedam samostalnih izložbi te sudjelovala na velikom broju skupnih revija, izložbi i performansa u galerijama i muzejima Rijeke, Osijeka, Zagreba, Splita, Sarajeva, Stuttgarta, Beograda, Berlina, Pariza…
Važniji ostvareni performansi:
„Mars“ (sa K.Kovačiček, E. Čekada), 2007. Galerija O.K. „Dan performansa“, 2007., MMSU Rijeka, „ 10 godina MMC-a“. „Embrio“ (sa F.Blašković, K.Kovačićek, J.Maršić) 2006, klub Palach, 2007. festival „Sarajevska zima“, Sarajevo. „Selotejp“ (sa K.Kovačićek), 2006., Galerija Likovnih Umjetnosti Osijek „Slavonski bienale“. „Džada“ (sa D.Čargonja, K.Kovačićek, J.Maršić, P.Vrtodušić, M.Linta, L. Zubović, N,Š. Božinović, Ž.Jančić, A. Knežević, Z. Krema, S. Brožić) 2007., galerija O.K. Rijeka. „Čišćenje radničkih uspomena“ ( sa D. Čargonja, K.Kovačićek) 2009,. K.U.N.S.,ulica F.Račkoga, Rijeka i td…
Dizajnira i izrađuje kostime za koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina (Let 3, Pips chips & videoclips, One piece puzzle, Lollobrigida, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. Sulud III, Father, Putokazi, Quassar), te za filmove (Kraj svijetla, Aleša Suka) kazališne predstave, tv emisije i razne performanse.
Ostvarila je devet avangardnih kolekcija: Vozi me na Jadransko more (2004.), Dagnje (2004.), Diplomatske oprave za pregovore među vrstama (2005.), Metalna pička (2005.), Posmrtna odijela i urne (2006.), Mars (2007.), Modna povorka (2008.), Mrtva priroda (2009.), Akril na platnu (2010.), Večernje skulpture (2011.).
Također se bavi fotografijom te je ostvarila i dvije samostalne fotografske izložbe:
„Pogled u međusvijet“ 2011., galerija „Atelje Lokvina“, Kastav
„Mrtva priroda“ 2011., Lošinjski muzej, Galerija Fritzy, mali Lošinj.
Članica je strukovnih udruženja HDLU i ULUPUH.
U petak, 04. studenog 2011. u 19 sati, u malološinjskoj Galeriji Fritzy otvarila se izložba umjetnice Tajči Čekada.
Izložbu su otvorili gradonačelnik grada Mali Lošinj Gari Cappelli, ravnateljica Lošinjskog muzeja Zrinka Ettinger Starčić i kustosica izložbe i povjesničarka umjetnosti Vana Gović.
Na izložbi su se prestavili kostimi i fotografije iz kolekcije „Mrtva Priroda“ koja nastaje 2009. godine, ali se kontinuirano nadopunjuje novim kreacijama.
Izložba se može razgledati do 10. 12. 2011. godine. Galerija Fritzy otvorena je od utorka do petka od 10 do 13 i od 17 do 19 sati, subotom od 10 do 13 sati (nedjeljom i ponedjeljkom zatvoreno)
„Mrtva priroda“ jedna je od devet avangardnih kolekcija Tajči Čekada posvećenih graničnim svjetovima i realnostima te bićima koja te svjetove napučuju. Iako su pojedini modeli Tajči Čekada već odavno izašli na ulice i komercijalno su dostupni zainteresiranim pojedincima, kolekcija „Mrtva priroda“ namijenjena je prvenstveno nadnaravnim šumskim bićima.
Materijalna osnova kolekcije iznimno je neobična, kostimi su izrađeni od organske i anorganske prirodne građe poput trave, naranči, borovih iglica, mahovine, žireva, lišća, ljuštura puževa i školjki, morske spužve, perja, tjestenine ili graha. Stvaranje svake kreacije uključuje dugi pripremni period i mukotrpni postupak izrade što je u suprotnosti s osnovnom naravi korištenog materijala koji je prirodan, organski, a samim time prolazan i sklon propadanju.
Iako kostimi funkcioniraju kao zasebni objekti/skulpture, autorica poduzima korak dalje u smjeru njihove kontekstualizacije. U prirodi odabire lokacije mitološkog potencijala te u njih smješta kostimirane modele. Veliku pažnju pritom poklanja stilizaciji šminke i frizura te odabiru rekvizita što rezultira pomno definiranom scenografijom koja nosi obilježja site specific rada te evocira susrete ljudi s nadnaravnim bićima: vilama, morama, štrigama, fudlacima, kresnicima, macmalićima i ostalima koji su obogaćivali duhovni život i vjerovanja naših predaka.
Od tih šumskih uprizorenja preostaje nam fotografija, također proizišla iz ruku Tajči Čekada, kao dokaz da se susret doista i odigrao, dokument koji na se preuzima simboliku doživljenog i postaje umjetnički rad per se.
Specifičnost modnog dizajna, kao i ostalih područja primijenjene umjetnosti, jest stvaranje trajno opterećeno dvjema oprečnim koncepcijama. S jedne strane primjenjivost podrazumijeva funkcionalnosti i masovnost, odnosno serijsku proizvodnju, s druge strane umjetnost podrazumijeva samosvrhovitost te unikatnosti. Tajči Čekada otvorena je za sve koncepte kada je modni dizajn u pitanju. Modeli Tajči Čekada već su odavno izašli na ulice i komercijalno su dostupni zainteresiranim pojedincima. Pojedini modeli, rezervirani isključivo za Marsovce (Mars), pokojnike (Posmrtna odijela i urne) ili nadnaravna šumska bića (Mrtva priroda), osvajaju prostore muzeja i galerija. Zaokupljena liminalnim svjetovima i realnostima, Tajči Čekada kreira odjeću za bića koja te svjetove napučuju i to čini zavidnom profesionalnom etikom evidentnoj u kolekciji Mars za koju je, među ostalima, osmislila oprave za dijete od šest mjeseci te jednog psa. Svakom novom kolekcijom Tajči Čekada „demokratizira“ svijet mode pridružujući ga marsovcima i mitskim bićima na ravnopravan način kao i ljudima. Koristeći se uvriježenim postupkom već utvrđenog modnog strujanja a koji uključuje modne revije, fotografska snimanja i sl., ona umjesto kolekcije jesen/zima, proljeće/ljeto javnosti predstavlja kolekciju za šumske vile. Jednakim tretmanom avangardnih i uvjetno rečeno mainstream kolekcija, irelevantna postaje činjenica da je model namijenjen jednoj šumskoj vili. Diskurs se prebacuje na drugi nivo: kako je ta šumska vila odjevena?
Gillo Dorfles navodi kako je nagost kao stanje apsolutne prirodnosti tijela zapravo generator nelagode, ali ne zbog činjenice što smo goli nego zbog činjenice što smo svi jednaki. Odijevanje i uređivanje predstavlja artificijelizaciju vlastitog tijela, ali istovremeno zadovoljava potrebu za razlikovanjem od drugih i u službi je personalizacije pojedinca. Tajči Čekada nudi široki spektar personalizacije nečije pojavnosti; od modela visoke artificijelnosti koji uključuju zahvate autolimara i vodoinstalaterski materijal sve do modela izrađenih od materijala isključivo pronađenih u prirodi. Njen rad potvrđuje još jednu Dorflesovu tezu po kojoj su „zakoni mode“ poput „zakona umjetnosti“. Oni su u svojoj biti iracionalni pa u ovom dijelu teksta valja promišljati o autoričinom radu kroz kontekst umjetnosti umjesto mode. Ona zapravo i čini pomak u tom smjeru nadjenuvši svojoj kolekciji ime tradicionalnog umjetničkog žanra – Mrtva priroda. Riječ je o kolekciji iz 2009. godine koja se kontinuirano nadopunjuje novim kreacijama, a materijalnu osnovu čini organska i anorganska prirodna građa poput trave, naranči, borovih iglica, mahovine, žireva, lišća, kamenja, ljuštura puževa i školjki, morske spužve, kose, perja, tjestenine ili graha. Stvaranju svake kreacije prethodi dugi pripremni period koji uključuje sakupljanje materijala te njihovo sušenje odnosno pripremu za rad. Sam postupak izrade također je dugotrajan i podrazumijeva strpljivu aplikaciju jednog po jednog predmeta na složene konstrukcije kroja često u formi raznovrsnih mozaika. Dugotrajnost i mukotrpnost izrade u suprotnosti su s osnovnom naravi korištenog materijala koji je prirodan, organski, a samim time prolazan i sklon propadanju. Uporaba takvih materijala evocira umjetnost pokreta arte povera iz 60-tih godina 20. stoljeća te uvodi kategoriju trajanja kao nužnost pri opisu autoričinih modela.
Neki će o kolekciji Mrtva priroda govoriti u terminima kostima/haljine/modela. Drugi će upotrijebiti termin skulpture koji je opravdan iz više razloga. Pojedini modeli izrazito su voluminozni i oblikovani su s velikim osjećanjem prostora koji ih okružuje. Dinamičnost koja proizlazi iz komunikacije kostima i prostora, punog i praznog preuzeta je upravo iz medija skulpture. Iako modeli funkcioniraju kao zasebni objekti, autorica poduzima korak dalje u smjeru njihove kontekstualizacije. U prirodi odabire lokacije mitološkog potencijala te u njih smješta modele odjevene u kostime iz kolekcije Mrtva priroda. Veliku pažnju pritom poklanja oblikovanju šminke i frizura te odabiru rekvizita što u konačnici rezultira pomno definiranom scenografijom koja nosi obilježja site specific rada, ali i svojevrsnog reenactmenta ljudskog susreta s nadnaravnim bićima. To su susreti s vilama, morama, štrigama, fudlacima, kresnicima, macmalićima i ostalim bićima koja su obogaćivala duhovni život i vjerovanja naših predaka. Ono što nam ostaje od tih šumskih uprizorenja jest fotografija, također proizišla iz ruku Tajči Čekada. Ta fotografija dokaz je da se susret doista i odigrao, dokument koji na se preuzima simboliku doživljenog i postaje umjetnički rad per se.
Vana Gović
BIOGRAFIJA
Tajči Čekada rođena je 1979. godine u Rijeci.
Diplomirala je 2003 na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji. Diplomirala je 2004. godine na talijanskoj školi mode i dizajna Callegari te stekla zvanje modnog stilista s marketingom. Na istoj školi završila je smjer modelizam visoke mode te diplomirala 2007. godine.
U suradnji s tvrtkom MMC, 2006.g. pokreće u Rijeci ciklus modnih manifestacija pod nazivom Modne novosti koji se bavi prezentacijom avangardnih modnih dizajnera. Realizirala je jedanaest samostalnih modnih revija, šest samostalnih izložaba te veliki broj skupnih revija, izložaba i performansa u galerijama i muzejima Rijeke, Osijeka, Zagreba, Splita, Sarajeva, Stuttgarta, Beograda, Berlina, Pariza…
Dizajnira i izrađuje kostime za koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina (Let 3, Pips chips & videoclips, One piece puzzle, Lollobrigida, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. Sulud III, Father, Putokazi, Quassar), ali i za kazališne predstave, filmove, i tv emisije i performanse. Tajči Čekada ostvarila je devet avangardnih kolekcija: Vozi me na Jadransko more (2004.), Dagnje (2004.), Diplomatska oprava za pregovore među vrstama (2005.), Metalna pička (2005.), Posmrtna odijela i urne (2006.), Mars (2007.), Modna povorka (2008.), Mrtva priroda (2009.), Akril na platnu (2010.), Večernje skulpture (2011.). Članica je strukovnih udruženja HDLU i ULUPUH.
Izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Branko Cerovac
Autor glazbene podloge modnog performansa: Josip Maršić
Izložba će biti otvorena do 03.10.2011. svaki dan od 19 do 22 sata
Izložba kostima i fotografija uz modni performans na dan otvorenja
Tekst kustosa:
MODNI DIZAJN, MIT I UMJETNOST
Koncept, poetika i metodologija Tajči Čekade
Pored bavljenja modnim dizajnom u užem značenju i području ( dizajn odjevnih predmeta od „normalnih“ materijala, namijenjen svijetu „normalnih“ ljudi odnosno „bića“ u svagdašnjem urbanom ili ruralnom okruženju ), Čekadu zanima projekcija odijevanja / ponašanja / senzibiliteta i „autopoiesis“ neuobičajenih, „transgresivnih“ bića, osobnosti i odgovarajućih – pa makar „samo“ imaginarnih, fantazmagoričnih – „svjetova života“. Konceptualni postupak koji joj to omogućuje jeste da intenciju „mogućeg“ odijevanja, dakle i dizajna točnije kreacije cjelovite situacije, scene, kostimografije i scenografije usmjeri na „mitsku“, „nad-realnu“ infrastrukturu / suprastrukturu obrasca života čudnovatih stanovnika nekog zamišljenog svijeta: „Marsa“, „fashion – freaks“, „zombijevskog“ ili pak „vampirskog“ miljea, a u ovom slučaju čudesnog, poetičnog svijeta slavenske mitologije, ali u veoma slobodnoj, neortodoksnoj interpretaciji ( dovoljno je da znamo da se radi o vilama, vilenjacima, demonima specifičnih obilježja i karaktera ). Tako da se tu design, mit i Art neminovno susreću, međusobno determiniraju i interagiraju – što dovodi do estetski zanimljivih i intrigantnih prekoračenja granica / rubova / normi „modnog dizajna“. „Odjeća“ tako korespondira i s onom koja je od „šamanističkih“ vremena, te u antičkim kulturama bila namijenjena božanstvima, polubožanstvima, atributima mitoloških stvorenja, svećenicima/ -icama, misterijima, svetkovinama, teatru, procesijama … A ne manje s renesansnim, manirističkim i baroknim alegorezama, od kojih je dovoljno da uputimo na slikarstvo jednog Archimbolda. Odabir i konceptualizacija scene, okoliša, modela, njihovih gesta i ekspresije na snimkama – pošto je Čekada ujedno i snimatelj, fotograf, u ovom slučaju, daje čitavom projektu naročitu dimenziju. Same fotografije posjeduju vlastitu estetsku kvalitetu, moguće ih je tretirati kao konačni medij posredovanja Čekadine ideje, procedure i prizora.
Viši kustos: Branko Cerovac
Biografija:
Svojim izložbama i performansima sudjelovala na mnogobrojnim izložbama, u galerijama i muzejima suvremene umjetnosti u Rijeci, Puli, Osijeku, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Sttutgartu, Beogradu, Berlinu , Parizu, …. Itd.
Sudjelovala na šezdesetak skupnih modnih revija i izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, te je ostvaraila sedam samostalih.
Bavi se modnim dizajnom, kostimografijom, performansom te posljednje vrijeme i fotografijom.
Članica je ULUPUH-a, i HDLU-a Zagreb.
Osim izrade avangardnih kreacija bavim se i produkcijom komercijalne odjeće koja se povremeno može pronaći u njenom atelieru u Rijeci.
Radovi Tajči Čekada za skupnu izložbu u Galerie Art’est u Parizu
96 rue Quincampoix
75003 Paris
France
Otvorenje 24.9.1010. do 2.10.2010.
Tajči Čekada, za ovo je priliku izradila seriju fotografija modela kostimiranih u kreacije njezinih posljednjih dviju kolekcija: „Mrtva priroda“ i „Akril na platnu“. Modeli koje je stvorila izrađeni su uglavnom od prirodnih mozaika postavljenih na prethodno pripremljene krojne konstrukcije vrlo skulpturalnih oblika. Mozaici su izrađeni od raznih organskih materijala; kosti, perja, ljuštura školjki, košpica, sušene trave, mahovine, naranči, kose, zuba itd.
Kostimi iz serije „Akril na platnu“ napravljeni su od žutice tretirane akrilima, prešane i zatim složene u krojne djelove.
Jedan od pokretačkih utjecaja za izradu ovih modela te fotografiranje samih na pomno biranim lokacijama je autoričina fascinacija raznim mitološkim bićima; vilama, vilenjacima nimfama..,te šumom, i legendama povezanim sa pojavom raznih šumskih bića koja vrlo rijetko dopuste da ih ljudi vidi i stupe u kontakt s „Njima“.
Pozivam te na svoju modnu reviju / povorku „Mrtva priroda“, (nova kolekcija ), koja će se održati u petak, 24.travnja, 2009.ulicom Franje Račkoga (Lujzijanska cesta)
Revija počinje u 19 sati. Modeli izlaze iz caffe bara „Lujza“ i spuštaju se cijelom ulicom do K.U.N.S.-a (Klub umjetnika na Sušaku).
Revija je u sklopu manifestacije „Proljeće na Sušaku“, u organizaciji M.M.C.-a, a povodom obilježavanja Dana planete Zemlje.
O kolekciji „Mrtva priroda“ :
Radi se o monumentalnim kostimima, skulpturama, zahtjevnih krojnih konstrukcija, koje su svojim većinskim djelom opterećene prirodnim mozaicima izrađenih kombiniranjem organskih i anorganskih prirodnih a i nekih ne prirodnih materijala , čak i jestivih djelova kao sto su npr.: sušena i sirova trava, sušene kore naranči, borove iglice, mahovina, žirevi, sušeno lišće, kamenje, ljušture puževa ,ljušture školjki, pašta, grah, odvodne i dovodne plastične cijevi, šajbe, morske spužve sve strpljivo ljepljeno u cijelinu, jedan po jedan, često i pincetom.
9.4. će se u Galeriji O.K. (K.U.N.S.) u ulici Franje Račkog 24, Rijeka, otvoriti izložba Križni Put.
ELEMENTI: 14 ORIGINALNO UOKVIRENIH FOTOGRAFIJA, AUTORSKA AMBIJENTALNA GLAZBA
STJEPAN DOMIĆ: KONCEPT, FOTOGRAFIJA, GLAZBA
TAJČI ČEKADA: KONCEPT, KOSTIMOGRAFIJA
KREŠO KOVAČIČEK: MODEL
Pitanje Isusa, njegova postojanja i njegove muke, nije odvojeno od postojanja Čovjeka, njegove svijesti o postojanju, njegove samosvijesti.
To ne treba shvatiti simbolički, preneseno, ekumenski, već direktno, kao stvar po sebi, ali ne u idealističkom, apstraktnom smislu, već možda bliže Čovjeku-Njegovoj praksi, njegovom historijskom djelovanju.
