Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u suradnji s udrugom Žmergo Vas pozivaju na otvorenje izložbe „Autoportreti“ autorice Tajči Čekade  u galeriji Mali salon (MMSU), ponedjeljak 08.04.2013. u 20 i 30 sati.

Na izložbi će biti predstavljena serija od dvadeset  fotografija odnosno autoportreta te šesnaest video  radova kojima se prikazuje proces izrade samih fotografija.

Izložba se širi  i van prostora  galerije Mali salon  jer će se dio video radova projicirati na pločnik Korza, i to neprekidno  i nakon radnog vremena galerije, odnosno tokom cijele noći za vrijeme trajanja izložbe.

Izložba ostaje otvorena do 10.04.2013.

Na dan zatvaranja izložbe u 12 sati  udruga Žmergo će organizirati  prezentaciju u svrhu upoznavanja ljudi sa velikom ekološkom akcijom pod nazivom „Zelena čistka“  koja se sprema 20.04.2013.

Udruga Žmergo kroz razne programe pokušava animirati što veći broj građana da se pridruže ekološkoj akciji Zelena Čistka a ova je izložba  jedan program  u nizu predviđenih.

Tekst: Barbara Babačić

Video: Damir Čargonja Čarli

http://www.youtube.com/watch?v=2t7Y2pBVDcE

„Tubitak je uvijek već nekako raspoložen.“ M.Heidegger

„Smatram da saznanje o načinu rada  odnosno promatranje procesa nastanka jedne ovakve fotografije utječe na sud gledaoca i mijenja  percepciju, doživljaj iste.

Ova serija fotografija sama po sebi bez videa komunicira na sasvim jednom drugačijem nivou sa promatračem odnosno ja kao autor dobivam drugačiji „feed back“ od publike koja ne zna kako je cijela stvar nastala. Saznanje jednog dijela procesa sigurno utječe na sud o krajnjem dijelu odnosno fotografiji kao artefaktu.

To znači da se može beskrajno ići u nazad i svako novo saznanje nanovo mijenja percepciju o artefaktu i sa svakim novim saznanjem se nanovo mijenja njegova bit, atmosfera, emocija i stav gledatelja. Percipirajući na ovakav način artefakt kao što je fotografija koja je prividno nepromjenjiva zapravo se beskrajno mijenja.

Recipijentima bi se tako mogle retrogradno nuditi informacije  koje bi mogle otići u biografske detalje i doći do  datuma mog  rođenja, jer svaki je utjecaj, gesta, moment, promjena i odluka dovela do toga da realiziram upravo ovu seriju fotografija. Možemo  ići još dalje unazad, ako uzmemo u obzir stanično i genetsko pamćenje, i došli bi  do nastanka svijeta, velikog praska, onda opet dalje, u pitanje što je dovelo do velikog praska?….“

Parafrazirajući Kunderu mogli bismo reći da ako je Čekadino umjetničko djelo emanacija nje same i njezine jedinstvenosti, logično je da to jedinstveno biće ( kao i sva ostala), odnosno ona kao autorica, posjeduje sva prava nad onim što je njezina isključiva emanacija.

Serija fotografija  i video projekcija Autoportreti pokazuje nam drugo lice umjetnice Tajči Čekade, naime do sada smo imali priliku vidjeti između ostalog  njene (anti)modne performanse poput Mrtve prirode, Post mortem high fashioni mnoge druge  u kojima dominira intencija ukinuća temeljnih umjetničkih i modnih formi, međutim Autoportreti nude nam uvid u kompleksnost Čekadinog performativnog karaktera te samim time i konačnog  rezultata umjetničkog djela.

Geneza Čekadinih fotografija bitno mijenja paradigmu Benjaminove vjerodostojnosti, autentičnosti umjetničkog djela izgubljenog  tehničkom reprodukcijom, naime  dešava se upravo suprotno, nakon pogledanog videa prikazani  rezultat odnosno  fotografija  na inverzivan način tek dobiva  „auru“, težinu arhaičnog  i njezino “tu i sada“. Taj sadašnji metafizički, hajdegerski  bitak  fotografije, odnosno fantazmagorična bića,  žive u vječnom sada u kojem je ukinuto vrijeme kao trajni modus percepcije. Satirično, razigrano i egzaltacijsko ali opet ozbiljno promišljeno juktapozicioniranje dvaju medija propitkuje transgresiju identiteta, subjektivno fragmetiranog-artoovskog tijela ali i ontički i/ili  ontološki odnos između bića, njihova transmutacija kroz proces kreiranja i destruktivna dominacija naspram  prirode daju  poetičnost onkraj fotografije.

Za Tajči vrijeme skriva ali i otkriva, ništa nije vječno, ali ona suvereno prilazi Vječnosti kroz medije i performativne androgine gestuse koji joj daju privid kontinuirane Istine, mada i sama paradoksalno priznaje:“Fotografija je promjenjiva, promjenjiva je tek kroz retrogradni proces koji je požuruje i tjera na vječnu formu.“ Zato su za nju (tu)bitak, vrijeme i medij tri komponente koje su neodvojive jedna od druge, no to  Vječno jest  prisutnost, sadašnjost, bivstvovanje te to smatra kao jedinu kategoriju realnog vremena. Agens umjetničkog djela, odnosno autoričino „nikad dovršeno tijelo“  otvara se kroz diskurs kao drugi interaktivni mediji, polimorfni organon koji utječe kako se poruka percipira i generira i to ne samo kroz Mcluhanovu tezu „Medij je/su  poruka/čovjekovi produžetci“  već štoviše, sam instrumentarij (ne)tijela i njegovih metamorfoznih produžetaka i/ili osakaćenosti ( „svaki produžetak kože, ruke ili noge utječe na društveni sklop“)  stvaraju jedan Imaginarij nošen strukturalnim „propadanjem u svijet“  tvoreći tako ideju „života kao umjetnosti“ u  ornamentaciji skoka , pada i „zamrznuća“, te djeluje na samu stvaralačku maštu  ali i razotkriva pojam/esenciju fotografije konstruirajući poetiku od same metodologije rada.

Ideologija roda

Ako nago (umjetničko) žensko tijelo razodjeveno do „esencijalne ženskosti“ komunicira  na način da se oslobađa binarnih opozicija žensko/muško, te da ruši, subvertira sustavne reprezentacije dominantne patrijarhalne kulture koje objektiviziraju ženu, Tajčino „hermetički“ zatvoreno tijelo artikulira na vrlo sličan način, te kroz demafilijarizaciju uloga, svojevrsnim brehtijanskim V-efektom  tvori novu (ne)vidljivu reprezentaciju roda kroz koju promatrači ne mogu reproducirati kulturalne znakove roda/spola, na taj način  dovodi  pitanje tijela i rodnog/spolnog identiteta u sekundarnu, ali ne nužno marginalnu  poziciju, upravo iz razloga što u ovom slučaju  Biće(bitak) komunicira s Prirodom kojoj je nevažno tko smo i što smo, već samo kako se odnosimo spram nje i jesmo li spremni snositi konsekvence ožiljke, „otiske“ nepromišljenog,  samoživog djelovanja.

Barbara Babačić

Žmergo

Udruga Žmergo ima za cilj očuvanje okoliša, zaštita prirodne i kulturne baštine te promocija održivog razvoja, svojim djelovanjem utječe na poboljšanje kvalitete življenja, kako u ekološkom tako i u kulturno-edukativnom smislu.

Žmergo je idejni začetnik proglašavanja Učke parkom prirode, od 1998. godine provodi eko edukativni program Zeleni sat u školi za djecu i mlade. 1998.g. postaje član Mreže Zelenih telefona kroz koju djeluje i danas. Inicijator je i koordinator nacionalne kampanje Zelena čistka – jedan dan za čisti okoliš.

Zelena čistka

Nacionalna kampanja Zelena čistka- Jedan dan za čist okoliš je usmjerena na podizanje svijesti građana Hrvatske o važnosti osobne brige za okoliš te je dio globalnog pokreta Let’s do it world! I akcije World Cleanup 2013.

Gomilanje smeća je veliki problem današnjice koji direktno utječe na kvalitetu življenja ljudi, ali i situaciju u okolišu. Promjena navika, svakog pojedinca, ali i organizacija, poduzeća i institucija, jedini je način da se očuvaju prirodne ljepote i dobra te osigura ljepša i zdravija budućnost. Zainteresiranost velikog broja volontera u 2012. godini, prema službenim podacima 41.558 građana iz 161 grada i općine, iz svih županija Hrvatske, u najvećoj akciji ikada provedenoj na ovim prostorima, govori o spremnosti i interesu za zelene teme. U jednodnevnoj petosatnoj akciji očišćeno je 3.746 t otpada sa 729 divljih odlagališta diljem Lijepe naše. Mnogobrojne udruge, HGSS, planinari, ronioci, oružane snage udružili su snage i zajedno pokazali što možemo. Djeca i mladi, i oni nešto stariji, cijela Hrvatska s istim ciljem, očuvati danas za bolje sutra.

Autor glazbe: Josip Maršić

Oblikovanje frizure: Ksenija Nakić Alfirević

Tekst:  viši kustos Branko Cerovac

Post mortem high fashion“ je performans kojega sam 2012. tri puta izvela. Na otvorenju Galerije Varuna na Veprincu, U Muzeju Grada Zagreba i na festivalu NUS u Splitu.

U tom sam performansu i autor i izvođač.

Ovaj performans je svojevrsan način da objasnim svoje stavove o modi, dizajnu, i svom dosadašnjem radu. Bavim se već dugi niz godina nečim što ljudi nazivaju modni dizajn a već duži niz godina ne volim koncept mode. Često kada prestavljam razne kolekcije ljudi moje modele proglašavaju nenosivima iako su viđeni na nekome tko ih je nosio pred njihovim nosom par minuta prije. Uvijek me to živciralo.  Volim izrađivati svakakve modele, kreacije, odjeću, kostime… ali uvijek pazim da to što radim ne bude moderno, ne bude osuđeno na komičnost i bezvrijednost kada se odvoji od vremena u kojem je nastalo. Ne želim biti autor nečega što se nekada može nazvati demode. Smatram da jako lijepa haljina je uvijek jako lijepa haljina. I da ako nije tako znači da i nije bila jako lijepa haljina. Iz tih stavova proizlazi i moja izjava „Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica. „

Kod mode mi se ne sviđa i to što je kao područje umjetničkog djelovanja jako promišljeno,mogli bi reći kukavičko, to jest ono što je moderno je sigurno i utabano i rezultat je masovnog promišljanja i sjedinjenog djelovanja što ne ostavlja puno prostora za apsolutno oslobođenje duha i kreativnosti. Čak je i slijed modnih trendova vrlo jednostavno predvidjeti. Kako dosadno! Koncipirajući ovaj  performans htjela sam  naglasiti jedan moment, moment

proglašenja jedne haljine „Posmrtnom haljinom“. Jer u tom momentu ona postaje najbolji i najvredniji komad robe koji netko može posjedovati a sigurno je lišena prolaznosti ne samo krojem nego i namjenom .

Stvorena je s namjerom da vječno ostane zabilježena kao „najljepša haljina“.

Napravljena od skupocijenih materijala, od svile i brokata, pomno razrađenog kroja, svečana je , elegantna je…Ona ima sva obilježja visoke mode, a nije moderna. Postoji još jedan zanimljiv detalj u uređenju pokojnika / pokojnice. Dok je tjelo još toplo veže se marama oko vilice  da se lijepo i pravilno stvrdnu mišići lica te da vilica ne ostane krivo ukrućena . Taj čin je jedan od meni dražih segmenta performansa.

Tekst Branka Cerovca:

THE MOST BEAUTYFUL DRESS – FROM HERE TO ETERNITY

/ Performance / exhibition Post mortem high fashion /

„ Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.“/…/ / Mistične zaruke Svete Katarine Sienske /

„ Ne volim to što je prolaznost jedno od važnijih obilježja mode i još je žalosnije to što nikoga ne zabrinjava ta činjenica.“ /…/ Tajči Čekada, 2011.
Koncipirajući performans i ambijentalnu instalaciju ( izložbu ) Post mortem high fashion, Tajči Čekada sažima u značenjski i izvedbeno istodobno i pregnantan i veoma kompleksan sustav vlastitu intenciju da ukine, nadiđe proturječja između temeljnih umjetničkih i „ modnih“, „fashion“ pretpostavki i ambicija, u kojima se sudaraju, suočavaju opreke vječnosti i prolaznosti ljepote ( „najljepša haljina“! ) odnosno Lijepog kao transcendencije efemernosti, situacionističkog i historicističkog relativizma usađenog u sam pojam mode, za razliku od klasičnog shvaćanja autentičnog umjetničkog djela kao nečeg što po svojoj prirodi i njenim odlikama predstavlja vrednotu otpornu na temporalno trošenje, gubljenje, demodiranje, sekularizaciju, „bilost“. Pri tom kod autorice nije riječ o „žargonu autentičnosti“ ( Adorno ) pošto ona jednostavno dijeli jednu arhetipsku, iskonsku želju i osvjedočenje utemeljeno na određenom „prirodnom“ iskustvu, osjećaju i tradiciji dobro poznatoj antropolozima, etnolozima, istraživačima religijskih uvjerenja, fenomenologije mističkih iskustava i praksi, ukorijenjenih, veoma konkretno, i u živom odnosu naših „starih“ prema smrti i Onkraju odnosno Vječnosti arhetipskog bezvremenog, idealnog „lika“ osobe preminulog, posebno prema pitanjima povezanim s osobnim odnosom prema vlastitoj smrti. Carl Gustav Jung tako iznoseći vlastiti „mit“ koji živi u autobiografskom djelu napisanom u starosti „Sjećanja, snovi, razmišljanja“ opisuje i svoja neposredna iskustva ( lika i odjeće u kojoj mu se „pokazuju“ pokojnici, njegova ranije preminula žena, iskustva Svadbe Janjeta … za koje veli da je to nemoguće „opisati“ već se treba iskusiti da bi se znalo ) od davnina poznata i našem narodu, a povezana i sa pitanjima „idealnog“ izgleda, odjeće, „lika“ cjelovite vlastitosti, „jastva“, ne „ega“, pa tako i s pitanjem o shvaćanju ljepote – kojima se i Tajči Čekada veoma duboko potresena i zainteresirana bavi – baveći se problematikom moda – umjetnost – ljepota. „Smatram da je jako lijepa haljina uvijek jako lijepa haljina“, kategočna je u svojim razmišljanjima o tome. Kakvoća materijala ( svila, brokat, ono što je u mističkom iskustvu najdubljih i najuzvišenijih Zaruka sretne sienske svetice Katarine dijamant, biser, zlato! ) i savršenstvo izvedbe dostojni su sublimnosti krajnje „funkcije“, cilja: postići svoj idealan, potpun, vječan „oblik“, na koji cilja i božanski Platon formulirajući svoje učenje o uzdizanju duše od ljubavi prema lijepom „tijelu“ do ljubavi prema „ideji“.Ono bitno baštinjeno od starog običaja na koji nas želi djelatno i estetski dostojno uputiti Autorica: običaja da se najljepšu haljinu / odjeću, neoskvrnjenu profanom i efemernom svakidašnjicom „smrtnog života“ čuva u ormaru do smrtnog časa, te da se čeljust, vilice, lice preminule osobe ( u ovom performansu je riječ o osobi ženskog roda ) povezuje maramom to jest nekako osigura od krivljenja, grimasa, kojima bi smrt tijela degradirala ljepotu lica, sukladno je spletu ideja na koje „vraćam“ anamnezu Duše / Duha u ovoj ekspoziciji / uvodu u poetiku „transmodnog“ artističkog pristupa Tajči Čekade tome spletu pitanja. Pri tom se radi o njenom životno – estetsko – metafizičkom „credo“, ništa manje. A to je izraženo na estetski adekvatan način, koji odlikuje i svijest o specifičnosti toposa Veprinca u kojemu će performansom i izložbom biti inaugurirana, promovirana Galerija Varuna.
Svijest o umjetničkom značaju „rexolianske“ duhovne baštine ( REX SOLIA C.M.I.V.) koja je zahvaljujući stvaralačkom „preobražaju“ Veprinca od strane Mirka Zrinšćaka / Dalibora Laginje potkraj 80-ih ostavila jak pečat na percepciju toga mjesta od strane suvremenih znalaca ( usp. i tematski blok posvećen djelovanju Rex Solia – e u brojevima riječkog časopisa „Rival“ iz 1989. ) nemimoilazna je i pri razumijevanju „Post mortem … „ performansa / ambijentalne instalacije Tajči Čekada u novoutemeljenoj veprinačkoj galeriji, nakon dvodecenijskog „nestanka“ Rex Solia – Centra iz Veprinca.

Branko Cerovac
Rijeka 2011 – 2012

Performans se odnosio na ispraćaj entiteta koji su se posredstvom tijela modela kretali   u organiziranoj povorci  od kamenog luka odnosno od ulaza u Tramuntansku šumu preko starog rimskog mosta te se tom starom šetnjicom vratili  svome domu, odnosno šumi. Prije ulaza u Tramuntanu sa svakim od njih sam odradila jedan ritualni pozdrav, dodirom kažiprsta.

Ulazak u šumu i početak šetnice prigodno su bili osvijetljeni i tako je stvoren  važan scenografski element  performansa. Svečani  odlazak   popraćen  je vrlo moćnom, mističnom i gotovo sakralnom  glazbenom podlogom autora Josipa Maršića.

Ta je šuma idealna lokacija za ispraćaj jer je od davnina  poznato da je to mistično mjesto u kojem  obitavaju vile, vilenjaci, masmalići i kudlaci.

Proteklih sam godina  usko sam surađivala sa entitetima takvih misterioznih bića. Susreti su počeli već u mojoj ranoj mladosti no konkretna suradnja na umjetničkom planu započela je 2006. godine kada sam  sa  jednom grupicom tih kreatura odlučila pokrenuti novu liniju odjeće za vile i vilenjake, pošto je postojeća već stoljećima bila nepromijenjena. Iz tog ko-autorstva proizašli su razni kostimi u potpunosti izrađeni od prirodnih materijala pronađenih u šumama, kraj rijeka, po plažama i spiljama.

Iz tih kostima proizašle su dvije modne kolekcije, razni performansi i jedna serija fotografija.

Zajedno smo sudjelovali na mnogim revijama, izložbama i performansima na raznim festivalima u galerijama i muzejima te tako putujući  obišli puno gradova. Izlagali  smo u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Puli,  Lošinju, Hvaru, Zadru, Splitu, Beogradu, Berlinu, Parizu itd…

Nakon svih tih godina uspješne suradnje ipak je došlo vrijeme da se raziđemo i krenemo dalje svako svojim putem.

Ovim se performansom osim razilaženja  sa svim tim entitetima  svečano i okončavam dugoročnu stvarlačku fazu koja se zasnivala na slavenskoj mitologiji, misticizmu, fascinaciji šumama, legendama, raznim graničnim svjetovima odnosno međusvijetovima.

Tajči Čekada

Pojedinačno na svakome od modela autorica primjenjuje na različite načine gorgonsku estetiku, ideologiju ili neku od ideja . Svaki se od modela referira na konkretni postojeći rad, izjavu ili stav nekoga od pripadnika grupe.

Sve te parole izjave i slično autorica nije stavljala da bi time prenijela određenu poruku nego više da bi ta poruka zaintrigirala promatrača pa da se informira što je to, tko je to rekao, zašto i kada, i tako da se ljudima odnosno širim masama  približi rad pripadnika Gorgone  za koje osim u umjetničkim krugovima jako malo ljudi zna.

Umjetnička grupa Gorgona  djelovala je u Zagrebu  od 1959. do 1966. godine trajala je njezina intenzivna aktivnost, a grupu su sačinjavali slikari Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, teoretičari i kritičari umjetnosti Radoslav Putar, Matko Meštrović, Dimitrije Bašičević Mangelos i arhitekt Miljenko Horvat. Svi članovi grupe nedvojbeno su najznačajniji predstavnici svojih djelatnosti unutar korpusa hrvatske suvremene umjetnosti i njezine teorije, a okupljanje u neformalnu grupu Gorgona omogućilo im je nesputano i slobodno djelovanje unutar svjesno izabrane duhovne izolacije. Njihova radikalnost, pa čak i subverzivnost u okviru vremena i vladajuće ideologije u kojem su djelovali, dovela ih je do prelaska granice akademskog i konvencionalnog postulata sredine. Oblici djelovanja grupe bili su pretežito privatnog karaktera i manifestirali su se kao koncepti, projekti i različiti oblici međusobnog umjetničkog komuniciranja, kojima su anticipirali umjetničku praksu sedamdesetih godina koju je tadašnja teorija umjetnosti prevela sintagmama poput “knjiga kao djelo umjetnika”, ponašanje kao estetska kategorija, upotreba jezika kao medija, “umjetnost kao ideja” i sl.

Kub Gjuro  2 / ZAGREB

četvrtak, 07.02.13. s početkom u 21 sat

1 .   DAMIR ČARGONJA ČARLI živa instalacija / performans  „SVEMIRSKI KAUBOJ“ u 21 sat

2. TAJČI ČEKADA I TOMISLAV NAKIĆ ALFIREVIĆ video projekcija izložbe fotografija vezanih  za projekt „Što smo učinili Maiko“ u 21 i 30 sati

3.  JELENA GERMUTH burleskni performans  „Što smo učinili Maiko“ ( Jelena Germuth, Barbara Babačić, Zoran Stajdohar Zoff) u 22 sata

4. TAJČI ČEKADA, modna revija „Gorgona“ u 22 i 30 sati

5. GORGONA NOVA,  multimedijski je projekt koji se sastoji do filma, rock gitarističkog noisa te  govorne izvedbe tekstova grupe Gorgona iz šezdesetih.  U 22 i 45 sati

DAMIR ČARGONJA ČARLI (Rijeka)

Živa instalacija / performans  „SVEMIRSKI KAUBOJ“

Uprizorenje ljudskog otuđenja kroz iskreni monolog,govor bezimenog pojedinca; “svemirskog kauboja”, kojim on na svoj osebujan i specifični način objašnjava sebe i svijet oko sebe te mogući izlaz kojeg predlaže, tema je ovog performansa.

JELENA GERMUTH (Rijeka)

Burleskni performans  „Što smo učinili Maiko“ ( Jelena Germuth, Barbara Babačić, Zoran Štajdohar Zoff) u 22 sata

“Sto smo učinili Maiko”je performans  koji koristeći burlesknu ikonografiju priča o susretima dviju kultura i utjecaju zapadnjačke na istočnjačku kroz partnerski odnos i ulogu žene u tradicionalnom i suvremenom dobu. Istražujući ženski identitet autorica promišlja o objektivizaciji žena u pop kulturi,postavljenim estetskim kanonima ljepote kao i načinima ženskih sloboda u izražavanju. Dali su žene objekti muškarčevih želja ili napokon slobodna bića koja slobodno biraju alate za samoizražavanje? U ovom slučaju,autorske reference su fetiši nadahnuti  fotografijama Irvinga Klawa. Kostime je sponzorirao sexy shop Eroticom,Rijeka

Uz performans,a vezano za projekt “Sto smo učinili Maiko”projicirati ce se izložba fotografija autora Tajči Čekade i Tomislava Nakića Alfirevića.

TAJČI ČEKADA(Rijeka)

Modna revija  „Gorgona“ u 22 i 30 h

Na modnoj će se reviji predstaviti  oko dvadesetak  modela, ručno oslikanih unikata. Pojedinačno na svakome od modela autorica primjenjuje na različite načine  gorgonsku estetiku, ideologiju ili neku od ideja . Svaki se od modela referira na konkretni postojeći rad, izjavu ili stav nekoga od pripadnika grupe.

GORGONA NOVA ( Zagreb)

multimedijski je projekt koji se sastoji od filma, rock gitarističkog noisa te govorne izvedbe tekstova grupe Gorgona iz šezdesetih.  U 22 i 45

Grupa GORGONA NOVA svojim djelovanjem spaja u praksi tako česte, a u teoriji, u nas, tako često osporavane točke u kojoj se dodiruju i/ili spajaju suvremena umjetnost i popularna kultura te svojom reinkarnacijom gorgonaške ideje i gorgonaškog duha te citatima njihove misli i djela ne samo da reinterpretira, ali i nadograđuje njihovo djelo, već i daje hommage kako grogonaškom duhu tako i samim tim velikanima domaćeg i svjetskog arta.

Grupu GORGONA NOVA čine:

1. JULIJE JEVSCH – tekstovi, glas

2. MARIJAN KNIF – gitara, noise

3. RADOSLAVA BASCH – slikanje, sprey

4. DIMITRIJA PUTT- film, kamera

5. IVAN  VANN- klavijature

6. JOSIPH  HORW-violina

GORGONA NOVA projekt zamišljen je kao work in progress u kojem će se u narednim godinama povećevati  broj članova nukleusa Odijela art rock bend, pojedinačnim „odlaskom“ članova GORGONE, sve do formiranja klasične postave banda (gitara, bubanj, bas, saksofon, violina, vox) koji će profunkcionirati-makar i daleke 2020.(!?) kao klasičan rock sastav unutar cijelog multimedijskog projekta GORGONA NOVA.

PLUS : DJ T.REX

Kratki trailer performansa “Sto smo učinili Maiko”:

Na izložbi će biti izložena serija od 30 „modnih“ fotografija nastalih tokom 2012.godine na pomno biranim riječkim lokacijama. Kreacije su unikatni modeli uglavnom ručno oslikani a nose ih riječki umjetnici, performeri, kustosi i glazbenici. Uz fotografije će biti izloženo tridesetak selektiranih odjevnih predmeta namijenjenim za dugoročno „nemarno“ nošenje. Riječ je o udobnim opravama skrojenih od prirodnih materijala i ručno oslikanih. Na izložbi će biti postavljeno ogledalo i paravan tako da tko želi može isprobati bilo koji od izloženih modela i pritom pozirati pred kamerom T. Čekade i tako postati dio jedne nove serije fotografija .

Izložba će biti otvorena do 25.01.2013.

Autorica će svakoga dana boraviti u galeriji od 20 do 22 sata te tako biti na raspolaganju svima koji žele isprobavati neke od oprava.

Važniji ostvareni performansi:

„Mars“ (sa K.Kovačiček, E. Čekada), 2007. Galerija O.K. „Dan performansa“, 2007.,

MMSU Rijeka, „ 10 godina MMC-a“.

„Embrio“ (sa  F.Blašković, K.Kovačićek, J.Maršić) 2006, klub Palach,

2007. festival „Sarajevska zima“, Sarajevo.

„Selotejp“ (sa K.Kovačićek), 2006., Galerija Likovnih Umjetnosti Osijek „Slavonski bienale“.

„Džada“ (sa  D.Čargonja, K.Kovačićek, J.Maršić, P.Vrtodušić, M.Linta, L. Zubović,  N,Š. Božinović, Ž.Jančić, A. Knežević, Z. Krema, S. Brožić) 2007., galerija O.K. Rijeka.

„Čišćenje radničkih uspomena“ ( sa D. Čargonja, K.Kovačićek) 2009,. K.U.N.S.,ulica F.Račkoga, Rijeka.

“Post mortem high fashion”, Galerija Varuna, Veprinac, 2011.,/ Muzej grada Zagreba, 2012. / festival NUS, Split, 2012.

Ostvarene modne  kolekcije:

Vozi me na Jadransko more (2004.),

Dagnje (2004.),

Diplomatske oprave za pregovore među vrstama (2005.),

Metalna pička (2005.),

Posmrtna odijela i urne (2006.),

Mars (2007.),

Modna povorka (2008.),

Mrtva priroda (2009.),

Akril na platnu (2010.),

Večernje skulpture (2011.).

Djevojačka soba (2012.)

Gorgona (2012)

Dizajnira i izrađuje kostime za koncertne nastupe i potrebe snimanja spotova raznih glazbenih skupina (Let 3, Pips chips & videoclips, One piece puzzle, Lollobrigida, Morso, Grč, Sjekire, O.Š. Sulud III, Father, Putokazi, Quassar, Giovanni Jakovac), te za filmove (Kraj svijetla, Winter / Mi)racle) kazališne predstave, tv emisije i razne performanse.

Također se bavi fotografijom te je ostvarila i dvije samostalne fotografske izložbe:

„Pogled u međusvijet“ 2011.,  galerija „Atelje Lokvina“, Kastav

„Mrtva priroda“ 2011., Lošinjski muzej, Galerija Fritzy, mali Lošinj.

Članica je strukovnih udruženja HDLU i ULUPUH.

Kada?  11.1.2013. u 21.30 sati

Gdje?  Amfiteatar Mulitmedijalnog Kulturnog Centra (MKC), Split

Što?  Gostovanje s performansom i modnom revijom na otvorenju festivala  „NUS 2“

Zašto ?  Zato !

GORGONA NOVA je multimedijska art skupina iz Zagreba koja je osnovana 2009.godine na 50.godišnjicu osnivanja umjetničke grupe GORGONA koju su činili sjajni, ponajbolji hrvatski umjetnici 20.stoljeća: kipar Ivan Kožarić, slikari Julije Knifer, Josip Vaništa, Đuro Seder, teoretičari umjetnosti Dimitirije Bašičević Mangelos, Radoslav Putar i Matko Meštrović te arhitekt Miljenko Horvat.

GORGONA NOVA je prve dvije godine svog djelovanja radila i pripremala se u potpunoj tajnosti da bi u javnosti svoje prvo pojavljivanje najavila za Noć muzeja 27.1.2012.u dvorani GORGONA u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu performanceom „Gorgona u Gorgoni!“

Performance „Gorgona u Gorgoni!“ multimedijski je projekt koji se sastoji do filma, rock gitarističkog noisa te govorne izvedbe tekstova grupe Gorgona iz šeesdesetih. Performansu prethodi modna revija riječke umjetnice Tajči Čekade.

Na modnoj će se reviji predstaviti  27 modela, ručno oslikanih unikata. Pojedinačno na svakome od modela autorica primjenjuje na različite načine  gorgonsku estetiku, ideologiju ili neku od ideja . Svaki se od modela referira na konkretni postojeći rad, izjavu ili stav nekoga od pripadnika grupe.

Kolekciju prati i serija modnih fotografija tih istih oprava, na kojima se kao modeli pojavljuju riječki umjetnici, kustosi, performeri i glazbenici. Autorica fotografija je također Tajči Čekada.

Grupa GORGONA NOVA svojim djelovanjem spaja u praksi tako česte, a u teoriji, u nas, tako često osporavane točke u kojoj se dodiruju i/ili spajaju suvremena umjetnost i popularna kultura te svojom reinkarnacijom gorgonaške ideje i gorgonaškog duha te citatima njihove misli i djela ne samo da reinterpretira, ali i nadograđuje njihovo djelo, već i daje hommage kako grogonaškom duhu tako i samim tim velikanima domaćeg i svjetskog arta.

Grupu GORGONA NOVA čine:

1. JULIJE JEVSCH – tekstovi, glas

2. MARIJAN KNIF – gitara, noise

3. RADOSLAVA BASCH – slikanje, sprey

4. DIMITRIJA PUTT- film, kamera

GORGONA NOVA projekt zamišljen je kao work in progress u kojem će se u narednim godinama povećevati broj članova nukleusa Odijela art rock bend, pojedinačnim „odlaskom“ članova GORGONE, sve do formiranja klasične postave banda (gitara, bubanj, bas, saksofon, violina, vox) koji će profunkcionirati-makar i daleke 2020.(!?) kao klasičan rock sastav unutar cijelog multimedijskog projekta GORGONA NOVA.

Sve informacije o festivalu možete pogledati ovdje:

http://www.nus.hr/